Anja Šimpraga, saborska zastupnica SDSS-a, proslavu VRO-a “Oluja” u Kninu gledala je s udaljenosti od petnaest kilometara na televiziji iz svog doma u Radučiću. Ipak, ona je za saborskom govornicom svojom pričom o napuštanju Knina za vrijeme ratnih operacija oslobađanja dala intonaciju ovogodišnjoj proslavi, koja se prvi put odvijala uz prisustvo predstavnika srpske manjine, odnosno njezina stranačkog kolege Borisa Miloševića.
On je zbog toga bio prisiljen izdržati prozivanja sa svih strana, a Anja kaže da će ljudi tek shvatiti koliko je Boris pošten i dobar čovjek.
“Žao mi je što kroz sve to treba proći, ali mi moramo razumjeti jedni druge. Ja ne mogu slaviti taj dan kao što ni Boris ne ide slaviti, nego pružiti ruku pomirenja, napraviti iskorak i ajmo više poboljšati te naše hrvatsko-srpske odnose. Mislim da je za to stvarno vrijeme nakon 25 godina i da će Medvedov odlazak u Grubore, kao i dolazak Plenkovića u Varivode isto značiti. Nadam se da ćemo onda konačno razgovarati o vodovodu i asfaltu i drugim stvarnim problemima ljudi”, kaže Anja, koja kao da je i sama iznenađena što je postala prava političarka i saborska zastupnica.
Živi u obiteljskoj kući živi s mužem i njegovim roditeljima, bave se poljoprivredom, imaju četiri krave i stado ovaca. Poljoprivredom se bave i njezini roditelji u Raškovićima. Inače joj je majka ekonomistica, a otac autolakirer, ali nakon povratka iz Srbije 1999. godine u garaži nisu našli ništa od alata za nastavak obrta pa su se prihvatili ekološke sadnje.
”Ne mogu reći da sam u Srbiji imala nekih ozbiljnih problema, jedino nikako nisam mogla ispraviti ijekavicu pa su oni ispravljali mene. A ovdje sam onda bila jedina u razredu pravoslavne vjeroispovijesti i jedina nisam pohađala vjeronauk, pa je bilo zadirkivanja i provociranja, ali ja sam bila svjesna okolnosti.
Gađali su me ponekad pred školom kamenčićima, ali sve to nije me toliko pogađalo. Imam prijatelja svih nacionalnosti, družimo se cijeli život. Znate da pravoslavci imaju krsne slave; ovdje kod mene na slavi za Đurđevdan su svi moji prijatelji Hrvati… Nama je najgore kad dođe vrijeme ‘Oluje’, onda vam ovi sa strane dižu tenzije, a nastradamo mi koji ovdje živimo, i to je problem”, govori Anja za Slobodnu Dalmaciju.
Za sebe voli kazati da je glas naroda. Voli ići po terenu i pomagati ljudima. Najdraže joj je, kaže, biti na terenu. Mjesto u Saboru nije očekivala.
”Nikada to nisam planirala, ali na listama moramo imati zamjene, a ja sam pristala biti Borisova ne sluteći nikako da ću postati zastupnica. Kad sam prvi put ušla u to zdanje, u te velike hodnike, bilo mi je jako neobično. Taj prvi dobar dojam mi je splasnuo kad su počeli govori u sabornici. Svi isto govore, svi isto rade, svi jedan drugog napadaju… Mama me zove i pita: ‘Anja, kako možeš, što ne ideš kući, pusti to…’
Ali znam da ću neke stvari moći uraditi kad sam u Zagrebu, informacije imam i sad samo treba pokucati na neka vrata i da mi se ta vrata otvore”, optimistična je. Ušla je u saborske odbore za poljoprivredu i lokalnu i područnu samoupravu. Tu će, nada se, moći nešto učiniti za ljude.
Govor o koloni zbjega u kolovozu 1995. održala je jer joj je žao mladih koje opterećuju i truju pričama zbog kojih društvo ne može ozdraviti. Izazvala je i neke ružne reakcije, ali ne u gradu. Tu su je, kaže za Slobodnu Dalmaciju, ljudi odmah sutradan tapšali po ramenu u znak odobravanja, ali su je na društvenim mrežama zasuli gadarijama.
“Čula sam ovih dana kako mi neki poručuju da opet sjednem na traktor, a ja im poručujem da znam voziti traktor, ali nikamo ne idem odavde jer ja ovu zemlju volim i pripadam joj”, dodala je za kraj.
