Piše: Snježana Nemec
Iskreno, ne zanima me više nepromjenjiva prošlost. Ne zanima me ni ropotarnica prošlosti koja se izvlači u dnevnopolitičke svrhe. Ne zanima me više ni stanje sadašnjosti kao nekakvo neodređeno razdoblje.
Zanima me jedino budućnost, jer u njoj namjeravam provesti ostatak svog života. Tako želim razmišljati, funkcionirati, tako želim živjeti, s pogledom usmjerenim naprijed.
Dosta mi je više zasićenosti, nagomilanosti svakodnevnim glupostima, zaokruženih bojama i oblicima koje samo čekaju jedan neočekivani snažan udarac kako bi se sve opet stropoštalo u jad i nijemost.
Dosta mi je iskreno i individualne i kolektivne neizvjesnosti u čijoj smo vlasti stalno, koju nikako da pobijedimo i zbog koje ne možemo proniknuti u budućnost. Dosta mi je uistinu da svakim danom gubim vjeru u mogućnost spasenja, napretka, i da sve postaje ništa, bez neke naznake da ćemo se sabrati, izroniti iz tog deponija ljudske gluposti i vratiti si napokon već davno poniženo i popljuvano dostojanstvo.
Ne želim se više ni pitati o neugodnoj i zaglušujućoj tišini i šutnji koja je ušla u tradiciju i povijest. Šutnji koja je već davno dobila status nacionalne discipline. Mi šutimo i kad šutimo. Iz mudrosti, iz straha i kukavičluka.
Iz posramljenosti što glas razuma i srca nikako da prevalimo preko usana. Šute mediji i politika, šuti inteligencija, šutimo i mi. Pazimo da se nikomu ne zamjerimo. Još uvijek pod utjecajem prošlosti mi smo dresirani, poslušni, nijemi, u nasljeđu iskrivljene slike povijesti uzrokovane šutnjom.
Šutimo jer se bojimo, svatko iz svog razloga. Strah od egzistencije, gubitka položaja, beneficija, ugleda… Inteligencija zatvorena u svoje kabinete, u rupe sigurnosti ne daje odgovore, ne anticipira i ne kreira, održava se u strukturama moći i konformizmu naivno i glupo vjerujući da će šutnja biti nagrađena kao nekada, raznoraznim nagradama, funkcijama, stipendijama.
Ne želim više život provoditi u čekaonici za neka bolja vremena. Čekaonici pravde i pravednosti, jednakosti svih pred zakonom, prava na rad i dostojanstven život, buđenja svijesti i odgovornosti političara, buđenja naše individualne i kolektivne svijesti.
Dok čekamo, mi se žalimo i kukamo, a tonalitet kuknjave se samo pojačava. Živimo i kukamo u formatu iluzije kako smo posve minorni, beznačajni, kako će netko drugi riješiti naše probleme.
I tako naša obveza, naše stanje postaje čekanje, uspavanost, ili bolje da citiram Charlesa Baudelairea;” ….težim ka apsolutnom počinku i ka neprekidnoj noći… Ne znati ništa , ne propovijedati ništa,ne htjeti ništa, ne osjećati ništa, spavati, pa opet spavati, to je jedina moja želja. Želja sramna i gnusna,ali iskrena.”
Želim civiliziranu, uljuđenu zemlju u kojoj će prije svega vladati vladavina razuma, i to onog zdravog, kao jedinog mogućeg.
Gdje ćemo napokon prebroditi ideološke, političke, ali i mentalne prepreke. Zemlju u kojoj će i politički ritam poprimiti svoj smisao i cjelinu, i iz ritma nereda preći u ritam reda.
Želim napokon osjetiti onaj famozni serotonin, jer smo si napokon priznali da smo zbog letargije i vlastitih iluzija izgubili osjećaj zajedničke svrhe. Želim da upravo taj osjećaj izgradimo i napokon krenemo u budućnost.
