Piše: prof. dr. sc Kristijan Krkač
Gramatika predstavljanja kaže da predstavnik predstavlja predstavljene u stvarima u kojima se trebaju, a ne mogu predstavljati sami iz nekog daljnjeg razloga.
Tako primjerice predstavnik manjine predstavlja manjinu u stvarima u kojima manjina treba biti predstavljena, npr. u stvarima koje se tiču poštivanja zakona države, a ne može to činiti sama. Ako se primjerice predstavnik srpske manjine u RH treba brinuti za to da manjina ne krši zakone države, onda se treba brinuti da se potencijalna kršenja spriječe, a da se stvarna otkriju i sankcioniraju.
Na primjer, posao predstavnika navedene manjine, ako je sve navedeno točno, bio bi ispitati slutnje o tome da se na nekim grobljima pripadnika te manjine krše zakoni države, konkretno zakon o grobljima.
Prvo, postoje slutnje, a možda i indicije kako se natpisima na grobovima pripadnika navedene nacionalne manjine veličaju pokreti koji su se ničim izazvani deklarirali kao dio okupatora RH tijekom Domovinskog rata, nomina sunt odiosa.
Drugo, Zakon o grobljima u članku 4. kaže: „Natpisi na grobovima i grobnicama ne smiju vrijeđati ničije nacionalne, vjerske ili moralne osjećaje, niti na bilo koji način povrijediti uspomenu na pokojnika.“ (NN 19/98, 15/12) O tome postoji li ovdje jasna sveza prvog i drugog kao i o to spada li tako nešto na brigu predstavnika navedene nacionalne manjine neka čitatelj zaključi sam.
Tekst „Pozdrav koji je simbol zločina nije puka provokacija. On je vrlo jasna najava“ B. V. na portalu jednih dnevnih novina 21. 12. 2016. u 19:10 započinje riječima: „Ako je pozdrav „Za dom spremni“ stavljen na ploču u svrhu provokacije, trebao bi se maknuti. Ako nije, zašto ona druga strana uvijek sve doživljava kao provokaciju…“ (nav. mj.)
Činjenica jest da je ploča s natpisom postavljena. Također su činjenice i sljedeće: stanovnici mjesta u kojem je ploča postavljena nisu prigovarali natpisu; prvi prigovor je stigao iz druge države, zatim je prigovor stigao iz RH, a tek na koncu su se natpisom počele baviti zakonodavna i izvršna vlast.
Između ostalih natpisom su se bavili i predstavnici navedene manjine tvrdeći da „vrijeđa“. Svakako takvo bavljenje spada na te predstavnike, napose u svjetlu preminulih žrtava, ali značajno gubi na političkom legitimitetu ako nije povezano s bavljenjem s prethodno opisanom situacijom. Štoviše, bez te sveze se prvo bavljenje bez drugog čini kao da cijeli nastup predstavnika delegitimira čineći ga ne samo politikantskim, nego i činom nebrige za uzgred budi rečeno žive, jer mrtav ne može sam sebi postaviti nadgrobnu ploču.
U svjetlu nedosljednosti iskazane isticanjem jednog „vrijeđanja“, a propuštanjem isticanja „drugog“ vrijeđanja navedeni novinar piše o motivaciji za postavljanje navedene ploče s navedenim natpisom.
Bez ulaženja u sam sadržaj natpisa i ostalo što spada na zakon, povijest države i opću povijest, a možda i na potencijalno licemjerje današnjih prigovaratelja koji su, ako su se na žalost našli na udaru okupatora tijekom Domovinskog rata ne samo ne žalili na taj natpis na odorama vojnika koji su ih došli braniti, nego i bili mirni, okrenimo se motivaciji.
Autor teksta navodi riječi Predsjednika Sabora RH „Ako natpis nije provokacija, onda…“ i dodatno tvrdi da navedeni ima problema, štoviše „bipolarnih“. Ne znam je li novinar liječnik ili pak ima li dokaze o takvom poremećaju osobe o kojoj piše što je njegov, a ne naš problem, ali vrlo je neugodna situacija kad se kritičar pri kritici zatekne u situaciji da se njegova kritika ujedno odnosi i na njega samoga. To pokazuje traljavost kritike.
Prvo, autor piše da je HOS „formalno egzistirao do kraja 1991.“, a to je činjenično netočno, jer je HOS de iure raspušten 1992., a de facto 1993. godine.
Drugo, autor priznaje da je HOS bio dio obrambenih snaga i da je kasnije utopljen u HV, a to znači da je de facto postao dio HV-a, tj. prelaskom članova iz jedne u drugu obrambenu formaciju. Nije potrebna posebna pamet kako bi se utvrdilo da „bipolarnost“ koju autor prigovara navedenom službeniku baš prigovaranjem otvoreno pripisuje sam sebi. Očito su na djelu mnoge bipolarnosti. Svatko ima svoju, ali neki misle da su njihove bipolarnosti bolje od bipolarnosti drugih.
Treće, a možda i najvažnije, autor se niti jednom riječju ne daje u analizu ključne riječi iz izjave navedenog službenika, tj. „u svrhe provokacije“, jer tu se krije poteškoća, nego nam drži lekciju iz povijesti, a niti po tom pitanju ne znamo ništa o stručnosti autora.
Nema niti govora o motivima koji su vrlo važni, možda ne za utvrđivanje počinjenja kaznenog djela, ali svakako za istragu koja vodi utvrđivanju, kao i za okolnosti slučaja.
Kako savjetuje Vrhovni sud SAD-a, iako nije važno za utvrđivanje samog kaznenog djela, otkrivanje motiva važno je ako porota mora zaključivati o tome je li temeljem dostupnog dokaznog materijala počinitelj imao prethodnu namjeru, tj. motiv za počinjenje zlodjela i tad je to važno činjenično pitanje.
Nitko, ali doslovno nitko, a novinar to ne spominje, nije razgovarao s postavljateljima ploče, tj. osobama koje su za to odgovorne kako bi utvrdio motiv i dakle temeljenjem njega potvrdio ili opovrgnuo hipotezu o „provokaciji“. Ta se hipoteza kod nekih „bipolarnih“ pretvorila u tezu bez i najmanjeg dokaznog materijala i Hrvatska se još jednom potvrdila kao država koja se temelji na praznovjerju, neutvrđenim negativnim motivima, ili kako bi rekao Schopenhauer, na „volji i predodžbi“, knjizi toliko dragoj mladom Ludwigu Wittgensteinu, a ne na činjenicama.
Možda nisu „bipolarni“ samo mediji, uključno sa spomenutima, možda niti državni službenici, možda niti navedeni predstavnici manjina, možda niti postavljači ploče, nego svi državljani. Naravski da nitko nije „bipolaran“ (osim dakako onih s dijagnozom i njih se ne smije „vrijeđati“ ovakvim uporabama tog pojma, jer mono-polarni ne znaju kako je njima), ali svi su s jasnim motivom uvjerili same sebe da su politički bipolarni kao i cijela država i na koncu su povjerovali u vlastitu samoobmanu i doslovno postali bipolarni temeljem vlastite volje i predodžbe, jer tako stvari stoje s gramatikom pojma samoobmane od Platona na ovamo.
