Piše: Snježana Nemec
„Mala moja sidni mi na jaja pa ćeš vidit šta je Himalaja.” – plakati postavljeni kao intrigantan poziv publici na kupnju nove knjige koja sadrži putopise s azijske planine Himalaje. „Mala i pjesma su do jaja“- komentar na jednoj od radio postaja povodom dodjele Gramyja. “Dvi ure san dobivala *urcem u čelo…” (Let 3), “Co to maš međ nogami,to nje dlakenko to šuma! (BoBo).
Ovo su samo neki od bezbroj primjera prostačenja koje čujemo u javnosti. Primjeri sveprisutnog vulgarizma u glazbi filmovima, reklamama, u reality showovima gdje najvulgarniji opstaju. U paraknjiževnosti gdje takozvane estradne zvijezde pišu knjige koje kompromitiraju bio kakvu vrijednost i simboliziraju sve što je izvanestetsko, izvanknjiževno, izvanumjetničko.
U sferi liposukcije, silikona, rinoplastike, vaginoplastike, jugoplastike i svih gluposti koje smo spremni napraviti da bi “malo više“ izgledali kao Beyonce, Kim Kardashian. Malo više kao Senna M (ima nas svakakvih). Ili sferi estrade gdje raznorazne Goce, Nece, Lece, Vece, Seke, Huljićeve i njemu slične pjevačice buče, riču, kliču, zavijaju, vodeći se, valjda Darwinovom teorijom prirodnog odabira i instinktom za preživljavanjem, diktirajući sirove, debilne glazbene trendove i kulturne vrijednosti.
Pošast, epidemija koja sustavno inficira društvo, koja gotovo postaje životna mudrost, ultimativna filozofija. Načelo po kojem se živi, postaje i biva bićem.
I čini se da više nije ni važno što se kaže nego kako se kaže. Nema uvjeta u sve vulgarnijim društvenim odnosima, osim kako zadovoljiti norme prostačenja. Je*iga, morao sam. Je*ote, mislim da je to.., je*ote, nevjerojatno, kuiš. Ponekad kad slušaš, sve češće i čitaš imaš osjećaj da si se susreo s Touretteovim sindromom, naravno ne onim nasljednim, već naučenim, savladanim vokalnim tikovima.
Ovaj val ponašanja nije ništa drugo nego odbacivanje argumenata i racionalnosti radi prihvaćanja neke današnjice, poremećenih kriterija na globalnoj razini, gdje i značenje karakter postaje sve bjednije. Mentalno nasilje naspram kritičke svijesti, naspram svih onih koji bi se danas mogli nazvati zanesenjacima.
Iako su vulgarizmi odlika svakog čovjeka njihova bi se uporaba trebala svesti na minimum, jer oni su, svidjelo se to nama ili ne odraz jezične nekulture.
Masovna kultura koja postaje realnost našeg vremena, stila života. Prijetnja koja se, kako je rekao B. Rozenberger pojavljuje u svom najgorem obliku, i koja ne samo da kretenizira ukus nego i brutalizira osjećaje. Ona smanjuje kulturne razlike s jedne strane, a s druge ne razmišljajući u većini slučajeva snižava kulturne standarde.
Masovni mediji su ti koji pomažu stvaranju “psihološke nepismenosti” i učvršćivanju vladajućih normi i vrijednosti. Oni naprosto djeluju kao svojevrsni narkotik čije djelovanje utječe na promjenu ponašanja, posebice u društvima u kojima se osjeća nedostatak demokracije, obrazovanja i kritičkog mišljenja. Svjesno potiču javnost da se zadovolji prosječnošću,misleći kako je biti vulgaran, neobrazovan, glup prirodno stanje adekvatno današnjem vremenu.
Sve vulgarnije društvo, u kojem prostaci zapravo postaju žrtve korporativnog kapitala, onog s vrha piramide koji financira, grabi, oblikuje kriterije vrijednosti, ili s druge strane kako sam to negdje pročitala: Čovjek može obući i najljepše odijelo, ali njegovo izražavanje, njegov govor odaje tko je.
I pitanje je, bi li ovo bila tema da moj susjed i jutros nije izbacio vrećicu smeća pred vrata. I tek što htjedoh izustiti – susjed dragi, nije nužno da vaše smeće prije bacanja u kontejner prođe čistilište, on uz psovku, podrigivanje i nečujno-oprostite zaželi mi dobro jutro.
