Piše: Snježana Nemec
Kao uvod ovog teksta priznajem da osjećam neko olakšanje. Nema politike o kojoj sam pisala, iako je u našem društvu gotovo nemoguće ne sudariti se s istom. Nema ni onog dvojnika koji ti se naginje preko ramena, opominjući te da ne napraviš neku ideološku glupost. Nema autocenzure, sestre laži, duhovne korupcije kako je to netko rekao koja sputava, iritira i ostavlja tragove na rukopisu. Nema, barem za sada.
Šarolikost emocija na licima. U svakoj sekundi shvatiš kako se nešto događa oko tebe. Gledam ženu za stolom u kutu kako ubacuje četvrtu vrećicu šećera u kavu. Starija gospođa bori se s trešnjom na čokoladnom kolaču. Čovjek srednjih godina, sa tamnoplavim kašmir šalom oko vrata ni ne primjećuje da mu je vruće. Daleko je, s nekim drugim u mislima. Preko puta na klupi u parku dvoje mladih, reklo bi se, dokučili romantiku. Nije dugo trajalo. Ona je naglo ustala, zgrabila torbicu, uperila kažiprst prema njemu: “Samo me još jednom nazovi i reći ću tati, idiote jedan. On kao prikovan za onu klupu zapali cigaretu i pogleda u nebo. Nisam bila sigurna bi li mislima pomogla njoj ili njemu.
Napokon uspijevam izvaditi mali crni rokovnik, poklonjen za pokoju zabilježbu. Promatram ljude. Muškarci čitaju novine, žene šute. Pokoji se oštro obrecne na svoju bolju polovicu ako ova nešto prozbori. Pokoji samo oštro pogleda i ona zašuti. I ne bi se reklo po onoj-pametniji popušta. I zapisah ponešto o muško-ženskoj ulozi u društvu, o idealu macho muškarca, ili onoga što često zovemo “alfa mužjak”. O fenomenu koji se kod velikog broja žena njegovao od malih nogu, na kojem su izgradile sliku “pravog muškarca”, koji zna što hoće, i koji zna kako ih “muški” oboriti s nogu. Nešto kao kad pri porodu doktor uzvikne- Curica je! i ontološki (anti)utemeljuje tu djevojčicu, predodređuje njenu funkciju u društvu, kontekstualizira njenu šutnju, seksom oblikuje njenu tjelesnost, kandidira je za simpatiju predsjednika razreda.
Rekao bi čovjek kako je pitanje spolova – passe, ali još je previše onih koji ih vraćaju na izvore moći na kojima napajaju svoje dražesne „muškosti“ i „ženskosti“. Previše onih koji se u javnosti prodaju pobornicima (neo) liberalizma, a u glavama i kulturi nezreli, poluimpotentni koji ženu promatraju kao objekt zadovoljstva, kao teritoriju za osvajanje, posjedovanje.
I sjetih se svoje susjede, neumorne terenske operativke haustora. I kaže mi neki dan- suseda draga, jeste li vidjeli onu raspuštenicu!? Pitam – a tko ju je raspustio? Marica veli- pobogu, pa muž! A, rekoh, mislite na onu ženu s druge strane braka. Naljuti se Marica, jer ne razumijem.
I glazba na ovoj kavi vikala je – utišaj me, ili još bolje ugasi me. I sjetim se naše estradne scene koje i nema. Glazbeni je to sinkretizam, neukusno i bljutavo spajanje svih mogućih i nemogućih stilova koji u sebi sadrži blago rečeno neautentičnost, zagađenje, infiltraciju simbola i značenja koji pripadaju drugim nekompatibilnim tradicijama.
Ušla sam u tramvaj i sjela. Do mene jedna od onih vrsta baba (karakterno) koje imaju svoj kodeks ponašanja u javnom prijevozu. Prvo je pogledom, ko infracrvenim zrakama optičkog nišana ili ciljnika sasjekla sva mjesta za sjedenje (čovjek tu prestaje biti kriterijem), a potom je zumirala subjekt – mene.
