Još je u četvrtak rano poslijepodne uz decentni smiješak s iskrom znatiželje u bolničkom ležaju najavio: „Budem medicinskim sestrama rekao da mi ‘naštelaju’ televizor tam u kut, da si pogledam derbi u nedjelju. Ne da mi se gledat’ tv, al’ tekmu bum si pogledal…“
Nekoliko sati kasnije naš nas je Žoga – zauvijek napustio. Naš proslavljeni vratar, možda i najbolji čuvar mreže u Dinamovoj povijesti, naš dragi i voljeni golman i trener, naš veliki prijatelj i član plave obitelji, Zlatko Škorić, preminuo je u četvrtak u Zagrebu nakon duge i teške bolesti.
Bila je doista duga, bila je i teška, ali Žoga joj je prkosio baš onako kako je i živio i kakvog ćemo ga uvijek pamtiti – svojom vedrinom, optimizmom i širokim osmijehom. I zauvijek će nam u mislima ostati „zamrznut“ onaj toliko karakterističan kadar: Žoga laganog koraka izviruje iz vratarskog trening boxa gdje je upravo demonstrirao vještine mladim vratarima, pa nam s pristojne daljine mahne rukom pozivajući na druženje uz uzvik: „Zaboravil sam ti još nekaj reći…“
Uslijedila bi ili neka „zaboravljena“ anegdota ili jedan iz nepresušnog vrela viceva koje bi uvijek dobacio makar i u prolazu… Sad je, nažalost, „u prolazu“ samo vrijeme, prolazit će dugi i sjetni dani bez našega Žoge. Teško je procijeniti je li bilo zabavnije slušati sekvence iz igračke karijere koje je prepričavao elokvencijom najboljih svjetskih naratora i dramatikom iskusnih hollywoodskih režisera, priče o tome kako mu je zbog urenebesnog nesporazuma propao lukrativni tansfer u Celtic, je li bilo zanimljivije promatrati način kojim je i u mirovini podučavao mlade naraštaje zagrebačkih vratara „uzgred“ im nastojeći dodatno pojasniti snagu, veličinu i značenje Dinama… Sa Žogom u društvo jednostavno ste se osjećali ugodno.
Onako kako Messi danas zabavlja publiku loptom, tako je Zlatko Škorić, jednako efektno i duhovito, u njegovu prepoznatljivu kozerskom stilu, zabavljao sugovornike riječima. No, mi smo bili publika koja je na Škorićev „treba li još kaj“ odgovarala potvrdno. I dobivali smo nogometni dokumentarac s elementima humora.
A, kakav je bio – vratar? Kad se činilo da lopta kao iz katapulta leti u same rašlje, odjednom biste ondje ugledali Žogu, on je već mirno „sjedio u zraku i pred tim rašljama pio kavu“. Tako su Zlatka Škorića, popularnoga Žogu, ilustrirali njegovi nekadašnji suigrači pokušavajući dočarati vratarski profil. Imao je nevjerojatan refleks, a opet je, s druge strane, zračio mirnoćom i ulijevao sigurnost momčadi.
U svojedobnoj Vjesnikovoj anketi, provedenoj povodom 100. obljetnice osnutka kluba, 33 novinara različitih generacija izabrali su upravo Zlatka Škorića najbolji vratarem u Dinamovoj povijesti.
Rođen je 27. srpnja 1941. godine, dijete je trešnjevačkih livada, a među vratnicama je završio posve – slučajno. Igrao je za zagrebački Elekstrostroj, kasniji Končar, i to u ulozi – napadača. Tadašnji je prvi vratar Štos pretrpio lom ruke, pričuvni je čuvar mreže morao na maturalno putovanje pa je Škorić ponudio pomoć i predložio da navuče rukavice. Elektrostroj je, uz sjajne Žogine reakcije, pobijedio momčad Dinama 2:1.
Nakon te je utakmice postao prvi vratar Elektrostroja, a ubrzo se profilirao kao specijalist za obranu jedanaesteraca. Takve su ga preporuke i lansirale u Dinamo. Bilo mu je 19 godina kad je 1960. došao u Maksimir. Kulminacija karijere bilo je, dakako, osvajanje Kupa velesajamskih gradova 1967. godine, natjecanja koje je kasnije preraslo u Kup Uefe, odnosno Europa ligu. Veličanstvena pobjeda protiv Eintrachta u uzvratnoj polufinalnoj utakmici u Zagrebu, gdje su plavi nadoknadili tri gola zaostatka iz prvog doboja i slavili 4-0, i danas je česta tema među maksimirskim kibicima. A tada je, uslijed silnih Dinamovih napada, značajnu ulogu odigrao upravo Škorić „bekendirajući“ njemačke protunapade.
„U zadnjoj minuti produžetka Jusufi je prošao po strani, ja sam bio na prvoj stativi, on me lobao, a centarfor me samo gleda i smije mi se. Ja krenem na drugu stativu i u jednom trenutku – stanem. Kroz glavu mi je prošlo da me lovi na inerciju i da će gađati suprotni kut. To je i bio igrački rezon. Ja sam samo malo zastao, on je u tom trenutku promijenio odluku i puknuo je pokraj vrata. Da je zabio, oni idu dalje. Tada sam dobio injekciju za umirenje, a i počele su mi prve sijede“, prepričavao je Žoga.
Po povratku s vojnoga roka kratko je branio kod trenera Ivice Horvata i, naposljetku, ipak napustio klub. Bilo je to 1969. nakon čega su uslijedile epizode u Avignonu, ljubljanskoj Olimpiji, Stuttgartu, Bayernu, potom ponovno Avignonu pa u NK Zagreb…
Igračku je karijeru okončao 1975. godine, a potom u Zagrebu završio višu trenersku školu. Vodio je BSK iz Slavonskog Broda pa tri i pol godine bio izbornik reprezentacije Angole. Kasnije se, po povratku Branka Zebeca na mjesto Dinamova trenera, uključio u njegov stožer. Škorić je dulje od 30 godina vrijedno radio s mladim naraštajima, bilo u Dinamovoj školi, bilo u vlastitom aranžmanu sa svojim svojedobnim nasljednikom u Dinamu, Željkom Stinčićem.
S plavima je osvojio Kup velesajamskih gradova 1967., četiri godine ranije zaigrao i u finalu istoga natjecanja, a pritom osvojio i četiri pokala jugoslavenskog kupa: 1960., 1963., 1965. i 1969. Za jugoslavensku je reprezentaciju upisao osam nastupa.
Dragi naš Žoga, neka ti je vječna slava i hvala. Zbogom prijatelju!, piše Dinamo.
