Istraživač ratnih zločina Nikola Kajkić posljednjih je dana objavio niz tekstova i dokumenata kojima upozorava na osobe za koje tvrdi da su sudjelovale u zločinima tijekom srbijanske agresije, a danas slobodno žive, dolaze u Hrvatsku ili rade u hrvatskim državnim institucijama. Posebnu pozornost izazvala je objava sudskog rješenja iz prosinca 1997. godine, kojim se, prema njegovim navodima, obuhvaćene 22 osobe, među kojima i Goran Hadžić te Radmila Bjelica.
Tko je sve tijekom Domovinskog rata sudjelovao u zločinima nad hrvatskim civilima i braniteljima, gdje se te osobe danas nalaze i jesu li hrvatske institucije učinile sve kako bi se utvrdila njihova odgovornost? To su pitanja koja je ponovno otvorio Nikola Kajkić nizom objava na društvenim mrežama.
Kajkić tvrdi da pojedine osobe koje povezuje s ratnim zločinima na području Vukovara i okupiranih dijelova Hrvatske danas slobodno prelaze hrvatsku granicu, a neke su, prema njegovim navodima, zaposlene i u državnim institucijama Republike Hrvatske.
U svojim objavama iznosi imena, dijelove svjedočenja iz sudskih postupaka, fotografije i dokumente za koje tvrdi da potvrđuju njegove navode. Među najvažnijim temama koje je otvorio nalaze se zločin na Ovčari, zlostavljanja zarobljenika u Veleprometu te primjena Zakona o općem oprostu iz 1996. godine.
Elvir Hadžić i navodi o zlostavljanju zarobljenika na Ovčari
Jedna od Kajkićevih objava odnosi se na Elvira Hadžića, bivšeg potporučnika JNA, kojega povezuje sa zlostavljanjem zarobljenika odvedenih iz vukovarske bolnice na Ovčaru 20. studenoga 1991. godine.
Pozivajući se na iskaz svjedoka suradnika iz postupka pred sudom u Beogradu, Kajkić navodi da je Hadžić bio među osobama koje su tukle zarobljenike u hangaru.
U objavljenom dijelu iskaza svjedok navodno govori o više osoba koje su sudjelovale u premlaćivanju zarobljenika, spominjući i Hadžića.
Kajkić tvrdi da Hadžić danas živi u Bihaću te da redovito dolazi u Hrvatsku. Posebno je istaknuo navod da je nedavno bio nagrađen na području Kaštela u Splitsko-dalmatinskoj županiji.
Pritom postavlja pitanje jesu li hrvatske sigurnosne i pravosudne institucije provjeravale informacije o njegovoj mogućoj ulozi u događajima na Ovčari.
Riječ je o ozbiljnim optužbama koje zahtijevaju provjeru uvidom u izvorne sudske spise i službene evidencije.
Radmila Bjelica: Kajkić tvrdi da je pravomoćno bila osuđena na 13 godina zatvora
Posebnu pozornost izazvala je objava o Radmili Bjelici, za koju Kajkić tvrdi da je zaposlena u Carinskoj upravi Osijek, u Službi za nadzor.
Prema njegovim navodima, Bjelica je presudom Vojnog suda u Osijeku, broj K 422/92-11, pravomoćnom od 20. srpnja 1992. godine, bila osuđena na 13 godina zatvora zbog ratnog zločina.
Kajkić navodi da je njezina kazna poslije obuhvaćena sudskim rješenjem o primjeni Zakona o općem oprostu.
U objavi iznosi i tvrdnje o njezinu suprugu, kojega povezuje s nekadašnjim pravosudnim strukturama tzv. SAO Krajine te navodi da danas živi i radi u Srbiji.
Postavlja se pitanje što je utvrđeno u izvornom sudskom postupku, na temelju koje pravne kvalifikacije je donesena presuda te kakve su bile pravne posljedice kasnije odluke o oprostu.
Za potvrdu aktualnog zaposlenja, kao i svih navoda o njezinoj kaznenoj i pravosudnoj prošlosti, potrebna je dokumentacija nadležnih institucija.
Saša Mihajlović i navodi o Ovčari i Veleprometu
Kajkić je objavio i tekst o muškarcu kojega identificira kao Sašu Mihajlovića, poznatog pod nadimkom Guja.
Prema njegovim tvrdnjama, riječ je o pripadniku Teritorijalne obrane Petrova Gora koji je tijekom studenoga 1991. godine bio povezan s čuvanjem hangara na Ovčari i u logoru Velepromet.
Kajkić navodi da ta osoba danas živi u Kanadi te tvrdi da je tijekom 2025. godine boravila u Vukovaru, prvi put nakon 1996. godine.
U objavi iznosi i sumnje da je navodno prijetila jednom od preživjelih svjedoka zločina na Ovčari kako bi promijenio iskaz u vezi s drugim osobama.
Također tvrdi da postoje fotografije i videosnimke koje bi mogle biti važne za utvrđivanje njegove uloge u događajima na Ovčari i Veleprometu.
Dokument iz 1997. godine: Na popisu 22 osobe
Najvažniji dio Kajkićevih posljednjih objava odnosi se na sudsko rješenje Županijskog suda u Osijeku, broj KV-530/97, od 19. prosinca 1997. godine.
Kajkić tvrdi da je riječ o rješenju kojim je primijenjen Zakon o općem oprostu te da je njime obuhvaćeno 22 osobe koje su prethodno bile osuđene na zatvorske kazne.
Prema popisu koji je objavio, među njima su:
Goran Hadžić – 15 godina zatvora.
Mladen Hadžić – 14 godina.
Ilija Kojić – 15 godina.
Borislav Bogunović – 15 godina.
Bogdan Vojnović – 14 godina.
Vitomir Devetak – 14 godina.
Dragan Sabljaković – 14 godina.
Slavko Dokmanović – 15 godina.
Vojislav Šuša – 15 godina.
Mladen Jović – 10 godina.
Ilija Petrović – 14 godina.
Milan Knežević – 14 godina.
Borivoj Milinković – 14 godina.
Pajo Nedić – 14 godina.
Bogdan Vorkapić – 13 godina.
Časlav Ocić – 15 godina.
Miomir Crnogorac – 12 godina.
Stevo Bogić – 10 godina.
Ilija Končarević – 15 godina.
Đorđe Latas – 14 godina.
Časlav Nikšić – 14 godina.
Radmila Bjelica – 13 godina.
Prema Kajkićevu tumačenju, riječ je o osobama čiji su postupci bili povezani s političkim i vojnim strukturama tzv. SAO Krajine, a dokument otvara pitanje načina na koji su se tada vodili postupci protiv osoba osumnjičenih za sudjelovanje u agresiji na Hrvatsku.
Važno je razlikovati pravnu činjenicu da je sud donio odluku o oprostu od tvrdnje da su sve osobe s popisa bile pravomoćno osuđene za ratne zločine. Za takav zaključak nužan je uvid u pojedinačne presude, optužnice i pravne osnove na kojima je doneseno rješenje.
Što zapravo propisuje Zakon o općem oprostu?
Zakon o općem oprostu objavljen je u Narodnim novinama broj 80/96. Njime je predviđen oprost od kaznenog progona i postupka za određena kaznena djela počinjena u vezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima na području Hrvatske u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996. godine.
Posebno je važan članak 3. Zakona.
Njime su iz oprosta izričito isključeni počinitelji najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina, kao genocid, ratne zločine protiv civilnog stanovništva, ranjenika i bolesnika te ratne zločine protiv ratnih zarobljenika.
To znači da se zakonski oprost nije mogao automatski primijeniti na počinitelje tih kaznenih djela.
Upravo zato posebno je važno utvrditi koje su konkretne kaznene kvalifikacije bile navedene u predmetima osoba obuhvaćenih rješenjem iz 1997. godine i na temelju čega je sud donio odluku o oprostu.
Pitanja koja traže odgovore hrvatskih institucija
Kajkićeve objave ponovno su otvorile nekoliko ozbiljnih pitanja. Jesu li hrvatske institucije provjeravale osobe za koje postoje sudski dokumenti ili iskazi koji ih povezuju s ratnim zločinima? Kako su provedene sigurnosne provjere osoba koje su, prema navodima, zaposlene u državnim službama? Jesu li svi predmeti iz vremena Domovinskog rata pravilno pravno kvalificirani?
Postoje li dokazi koji bi omogućili pokretanje novih postupaka ili nastavak ranije obustavljenih postupaka?
Jesu li hrvatske institucije poduzele sve raspoložive korake kako bi se utvrdila sudbina žrtava i procesuirali odgovorni za zločine? Posebno je važno da se dokumenti iz sudskih arhiva ne promatraju izolirano, nego u kontekstu cjelokupnih sudskih postupaka i tada važećih zakonskih propisa.
Žrtve Vukovara i dalje čekaju potpunu istinu
Trideset i pet godina nakon pada Vukovara, Ovčara i Velepromet ostaju simboli stradanja hrvatskih branitelja i civila.
Svako novo svjedočenje, dokument ili dokaz koji može pomoći u rasvjetljavanju ratnih zločina zaslužuje ozbiljnu pozornost nadležnih institucija.
Nikola Kajkić poručuje da neće odustati od objavljivanja dokumentacije i informacija do kojih dolazi te najavljuje nastavak svojih istraživanja.
Njegove objave tek trebaju dobiti cjelovitu službenu provjeru, ali pitanja koja otvara ne bi smjela ostati bez odgovora.
Jer oprost za kaznena djela koja zakon dopušta nije isto što i oprost za ratne zločine. A obveza države da istraži, dokumentira i procesuira ratne zločine ne prestaje protekom vremena.







