Prosvjedi zbog skupog života, nedostupnog stanovanja i sve lošijih uvjeta u školama šire se Europom. Nakon nasilnih sukoba u Francuskoj, prosvjeda zbog stanarina u Španjolskoj i okupljanja u Portugalu i Italiji, sve je očitije da nezadovoljstvo nije ograničeno na jednu državu.
Analiza koju je objavio The Guardian objašnjava zašto sve veći broj ljudi smatra da im postojeći politički i gospodarski sustav ne može osigurati dostojanstven život.
Od Francuske do Portugala: nezadovoljstvo izlazi na ulice
Europa se suočava s novim valom društvenih nemira. Tijekom vikenda 17. i 18. listopada 2026. veliki prosvjedi u Francuskoj prerasli su u sukobe s policijom, pljačke i paljenje objekata, dok su se u Milanu mirni prosvjedi protiv visokih troškova života pretvorili u nasilje. U Portugalu su se građani okupili tražeći rješenja za rastuće cijene stanovanja i sve veće pritiske na kućne budžete.
U Francuskoj su prosvjedima prethodili studentski zahtjevi za boljim uvjetima obrazovanja, više nastavnika i obnovom zapuštenih školskih zgrada. Nezadovoljstvo se zatim proširilo na šira društvena pitanja, od cijena goriva i hrane do plaća i mirovina. Prema izvještavanju The Guardiana, francuske vlasti nakon vikenda velikih nereda suočile su se s tisućama uhićenja i ozbiljnim posljedicama na ulicama.
U Španjolskoj su u središtu nezadovoljstva cijene najma i sve teži dolazak do vlastitog doma. Prosvjedi su se intenzivirali nakon slučaja 87 godišnje Maricarmen Abascal, kojoj je investicijski fond povećao stanarinu za 230 posto, nakon čega je deložirana. Umrla je dva tjedna kasnije, nakon što je završila u bolnici. Njezin slučaj postao je simbol stambene krize koja posebno pogađa starije osobe i mlade koji pokušavaju osigurati samostalan život.
Upravo je to zajednička nit različitih prosvjeda, sve više građana ima osjećaj da rade, školuju se i pokušavaju ispuniti svoje obveze, ali im osnovne životne potrebe postaju sve manje dostupne.
Zašto ljudi više ne mogu podnijeti troškove života?
Kako objašnjava Harry Taylor u analizi objavljenoj u britanskom listu The Guardian 18. listopada, prosvjedi u europskim zemljama imaju različite neposredne povode, ali ih povezuje nezadovoljstvo životnim standardom i osjećaj da institucije ne rješavaju probleme građana.
Visoke stanarine, skupa energija i gorivo, rastući životni troškovi te plaće koje mnogima ne omogućuju financijsku sigurnost stvaraju pritisak na kućanstva. Posebno su pogođeni mladi koji žele napustiti roditeljski dom, osnovati obitelj ili se osamostaliti, ali im najam stana može progutati velik dio mjesečnih prihoda.
U takvim okolnostima problem više nije samo pitanje luksuza ili odricanja od pojedinih kupnji. Riječ je o mogućnosti da se pokriju osnovni troškovi, osigura krov nad glavom i planira budućnost.
Kada ljudi zaključe da ni obrazovanje ni zaposlenje više ne jamče stabilnost kakvu su očekivali, nezadovoljstvo postupno prerasta u nepovjerenje prema političkim institucijama.
Španjolska pokazuje koliko je stambena kriza postala ozbiljna
U Španjolskoj je pitanje stanovanja postalo jedno od glavnih žarišta društvenog nezadovoljstva. Najamnine rastu, investicijski fondovi i drugi ulagači kupuju nekretnine, a kratkoročni turistički najam dodatno pojačava pritisak na dijelove tržišta.
Prema podacima koje navodi The Guardian, cijene stanova u Portugalu porasle su za 124 posto između 2015. i 2024. godine, što je približno dvostruko više od prosječnog rasta u Europskoj uniji. Taj podatak pokazuje da stambeni problem nije izoliran na Španjolsku, nego zahvaća i susjedne zemlje.
Prosvjednici traže niže stanarine, zaštitu najmoprimaca od deložacija i ograničavanje kupnje nekretnina od strane investicijskih fondova. Njihova je poruka da stanovanje ne bi smjelo biti isključivo sredstvo za ostvarivanje profita, nego osnovni preduvjet normalnog života.
Problem je posebno izražen među mladima, koji se zbog visokih cijena često ne mogu odseliti od roditelja, dok dio zaposlenih sve teže podmiruje najam unatoč redovitim primanjima.
Francuska: škole su postale simbol šireg problema
U Francuskoj su prosvjedi započeli nezadovoljstvom srednjoškolaca zbog uvjeta u obrazovanju. Učenici upozoravaju na nedostatak nastavnika, duge školske dane, loše održavane zgrade i neizvjesnost oko upisa na fakultete.
Prema analizi The Guardiana učenici u nekim školama zbog nepopunjenih radnih mjesta nastavnika propuštaju mjesece nastave. Takvi problemi dodatno produbljuju osjećaj nejednakosti jer kvaliteta obrazovanja, umjesto da svima pruži priliku za napredovanje, može ovisiti o tome gdje žive i kakve resurse njihova škola ima.
Za mlade su ti problemi povezani s mnogo širom brigom: kakva ih budućnost čeka nakon završetka školovanja? Ako ni kvalitetno obrazovanje ne jamči bolji posao, pristupačan stan i sigurniji život, obećanje društvenog napretka gubi uvjerljivost.
Prosvjedi su zato prerasli školske zahtjeve i postali izraz nezadovoljstva društvom u kojem mnogi mladi ne vide jasan put prema financijskoj samostalnosti.
Nije riječ samo o mladima, nezadovoljstvo se prelijeva na cijelo društvo
Iako su učenici i mladi u središtu dijela prosvjeda, nezadovoljstvo se širi na radnike, sindikate, umirovljenike i druge skupine koje osjećaju posljedice rasta troškova života.
U Francuskoj je sindikat CGT podržao zahtjeve za nižim cijenama, višim plaćama i boljim mirovinama. U Italiji su prosvjedi povezali nezadovoljstvo životnim troškovima s drugim političkim i društvenim temama, dok su se u Portugalu građani okupili zbog stanovanja i pritiska na kućne budžete.
Takva širina pokreta otežava vlastima da problem riješe jednom mjerom. Povećanje subvencija za gorivo možda ublaži dio pritiska, ali ne rješava nedostatak pristupačnih stanova. Dodatni nastavnici mogu poboljšati stanje u školama, ali ne mogu sami zaustaviti rast stanarina ili osigurati veće plaće.
Upravo je to jedan od ključnih zaključaka Guardianove analize: prosvjedi su povezani s dubljim društvenim problemima koje pojedinačne i kratkoročne mjere teško mogu riješiti.
Zašto političari sve teže smiruju situaciju?
Vlade se nalaze između rastućih zahtjeva građana, ograničenih proračunskih mogućnosti i političkih protivnika koji pokušavaju iskoristiti nezadovoljstvo.
U Francuskoj je vlada najavila dodatnih 3000 zamjenskih nastavnika, a vlasti su odustale od planiranog povećanja dijela sveučilišnih upisnih naknada. Nakon ranijih prosvjeda zbog cijena goriva najavljene su i subvencije za određene industrije.
Takve mjere mogu ublažiti pojedine probleme, ali ostaje pitanje jesu li dovoljne da promijene svakodnevicu ljudi koji se suočavaju s visokim stanarinama, nesigurnim prihodima i lošim javnim uslugama.
Guardian upozorava i na političke posljedice. Kada se građanima čini da ih vlada ne sluša, raste prostor za stranke i pokrete koji nude radikalnije odgovore, bilo s ljevice bilo s desnice. Jedni nezadovoljstvo povezuju s ekonomskom nejednakošću i moći velikog kapitala, dok drugi naglašavaju javni red, sigurnost i odgovornost vlasti za nerede.
U takvom okruženju politička rasprava postaje sve oštrija, a pronalazak kompromisa sve teži.
Hoće li prosvjedi promijeniti Europu?
Prosvjedi sami po sebi ne znače da će doći do političkog preokreta, niti svi sudionici imaju jednake ciljeve. Važno je razlikovati mirne demonstrante koji traže rješenja od onih koji sudjeluju u nasilju, pljačkama i uništavanju imovine.
Ipak, zajednički zahtjevi koji se pojavljuju u više država upućuju na problem koji nadilazi pojedinačne vlade. Ljudi traže pristupačno stanovanje, funkcionalne javne usluge, sigurnije prihode i uvjerenje da će trud uložen u obrazovanje i rad donijeti bolju budućnost.
Ako vlasti odgovore samo policijskim mjerama ili ograničenim financijskim olakšicama, nezadovoljstvo bi se moglo nastaviti. Dugoročniji odgovor zahtijevao bi ozbiljnije rješavanje stambene krize, ulaganja u obrazovanje i mjera koje bi građanima omogućile da lakše podmire osnovne životne potrebe.
Zaključak Guardianove analize jest da najveći rizik za europske političke sustave nije samo nasilje na ulicama, nego sve rašireniji osjećaj da postojeći sustav ljudima više ne može osigurati pristojan život. Kada cijela generacija izgubi povjerenje u mogućnost da će vlastitim radom doći do doma, sigurnosti i društvenog napretka, prosvjedi postaju znak mnogo dublje krize povjerenja.
Europa se tako suočava s pitanjem na koje neće odgovoriti samo smirivanje ulica, mogu li njezine vlade ponovno uvjeriti građane da se od rada, obrazovanja i poštovanja društvenih pravila doista može bolje živjeti?
Trump: Francuska gori! Neredi se proširili na Italiju… Meloni sazvala hitan sigurnosni sastanak
