Enimark Ponjević objavio je tekst u kojem povezuje obiteljsku povijest glumca Renea Bitorajca s poslijeratnom sudbinom generala Slavka Štancera te propituje njegov angažman u filmu “Zlatni rez 42 – Djeca Kozare“. Pritom iznosi ozbiljne tvrdnje o stanu u zagrebačkoj Vodnikovoj ulici i navodnim glumčevim motivima.
Glumac Rene Bitorajac ponovno se našao u središtu polemika zbog uloge Vjekoslava Maksa Luburića u filmu “Zlatni rez 42 – Djeca Kozare“ redatelja Lordana Zafranovića. Nakon kritika njegova angažmana u filmu, novu raspravu pokrenuo je Enimark Ponjević objavom naslovljenom “Sjene Vodnikove ulice“, u kojoj pokušava povezati povijesne događaje iz 1945. godine s glumčevom obiteljskom prošlošću i današnjim profesionalnim odlukama.
Ponjević u tekstu iznosi tvrdnje o sudbini generala Slavka Štancera, konfiskaciji njegove imovine nakon Drugog svjetskog rata i navodnom useljenju Bitorajčevih bake i djeda u stan koji je pripadao Štanceru. Na temelju tih tvrdnji propituje i moralnu dimenziju Bitorajčeva sudjelovanja u filmu koji se bavi stradanjem djece i drugih žrtava u sustavu logora NDH.
Međutim, dio navoda iz objave, osobito oni koji se odnose na vlasništvo nad stanom, obiteljske veze i okolnosti stjecanja nekretnine, zahtijeva neovisnu dokumentarnu provjeru, za koju Ponjevć tvrdi da je istraživanjem utvrdio.
Od generala Štancera do zagrebačke Vodnikove ulice
Središnja osoba Ponjevićeve priče je Slavko Štancer, hrvatski vojni časnik koji je tijekom Drugog svjetskog rata bio visoki dužnosnik oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske.
Ponjević njegovu životnu priču prikazuje kroz sudar dvaju povijesnih razdoblja, službe u austrougarskoj vojsci tijekom Prvog svjetskog rata i sudbine nakon sloma NDH 1945. godine.
Autor tvrdi da je Štancer nakon rata osuđen na smrt te da je njegova imovina konfiscirana. Posebno ističe stan u zagrebačkoj Vodnikovoj ulici, za koji tvrdi da je nakon njegove smrti dodijeljen članovima obitelji Renea Bitorajca.
Upravo taj dio priče čini temelj njegove polemike. Ponjević smatra da se pitanje zakonitosti kasnijeg stjecanja nekretnine ne može promatrati odvojeno od načina na koji je imovina prvotno oduzeta.
Ipak, za potvrdu konkretnih tvrdnji o nekretnini potrebno je utvrditi povijesni zemljišnoknjižni slijed, rješenja o konfiskaciji i dodjeli stana te dokumentaciju o njegovu kasnijem otkupu.
Sporna uloga u filmu “Djeca Kozare“
Drugi dio objave odnosi se na Bitorajčev angažman u filmu “Zlatni rez 42 – Djeca Kozare“, u kojem tumači Vjekoslava Maksa Luburića, jednog od vodećih ljudi ustaškog sustava logora NDH.
Film Lordana Zafranovića bavi se stradanjem djece i drugih žrtava u Jasenovcu tijekom Drugog svjetskog rata. Premijerno je prikazan na otvaranju 53. beogradskog FEST-a 2. listopada 2026. godine.
Bitorajčeva uloga izazvala je rasprave o tome treba li glumčev profesionalni angažman promatrati isključivo kao umjetnički posao ili i kroz širi politički kontekst projekta.
Ponjević odlazi korak dalje te tvrdi da je Bitorajčev angažman moralno problematičan zbog navodne obiteljske povijesti. Pritom dovodi u pitanje motive glumčeva sudjelovanja i nagađa o visini njegova honorara.
Bitorajac ranije govorio o političkoj instrumentalizaciji filma
Uoči premijere Bitorajac je odbacio medijske navode da su njemu ili drugim hrvatskim glumcima prijetili zbog sudjelovanja u filmu. Istodobno je izrazio zabrinutost da bi projekt mogao biti iskorišten u političke svrhe.
Nakon što su se kritike nastavile, glumac je 3. listopada objavio i vlastiti osvrt, ustvrdivši da se o filmu javno raspravlja i prije nego što su ga komentatori, uključujući njega samoga, pogledali.
Tekst Enimarka Ponjevića ostaje polemički prikaz koji spaja povijesne događaje, obiteljske tvrdnje i političku kritiku. Njegovi navodi mogu biti povod za daljnje istraživanje.
Enimark Ponjević:
SJENE VODNIKOVE ULICE
Kako se povijesni dugovi komunizma naplaćuju u eurima?
Neki dan sam, sasvim slučajno, krenuo raspetljavati obiteljsko stablo i glumačke odabire našeg poznatog glumca Renea Bitorajca. Nisam ni slutio da ću u svega par sati dubokog kopanja po povijesnim arhivima i činjenicama doći do priče koja zvuči kao najmračniji politički triler. Priče u kojoj se, kroz sudbine trojice ljudi, prelama sva tragedija, nepravda i licemjerje naših prostora u zadnjih stotinu godina.
Ovo je kronologija jedne sudbine, jednog stana u centru Zagreba i jednog glumačkog morala koji danas ima vrlo opipljivu cijenu.
Piše: Enimark Ponjević
U Zagrebu, 4.10. 2026.
1. Čovjek s jednom rukom i obrana države
Priča počinje davne 1914. godine na blatnjavim bojištima zapadne Srbije. Tamo, u redovima austrougarske 42. divizije – poznatije kao “Vražja divizija” – ratuju dvojica Hrvata. Prvi je pješački pukovnik Slavko Štancer, prekaljeni vojnik stare škole. Drugi je mladi, 22-godišnji vodnik po imenu Josip Broz, kojeg će svijet kasnije upoznati kao Tita. Štancer mu je izravno nadređeni časnik. U tim teškim borbama protiv srpske vojske, Štancer biva teško ranjen i gubi desnu ruku. Postaje trajni vojni invalid.
Bliži se travanj 1941. godine i proglašenje NDH. Država u nastajanju reaktivira stare kadrove kako bi ustrojila svoje oružane snage. Štancer, sada već 69-godišnji starac bez desne ruke, biva postavljen na čelo kopnene vojske. Danas nam razni “analitičari” pokušavaju nametnuti tezu o nekakvoj strogoj podjeli na “loše ustaše” i “neutralne domobrane”, ne bi li tako unijeli razdor i nametnuli nam kolektivnu krivnju.
Sve su to jeftine podvale. Ta podjela je umjetna i lažna, baš kao što bi bila lažna podjela iz 1991. godine da nas je netko išao dijeliti na elitne dragovoljce iz gardijskih brigada i specijalne policije s jedne strane, te pričuvne i mobilizirane postrojbe s druge strane.
Da smo, ne daj Bože, izgubili Domovinski rat, neprijateljska propaganda bi danas naše udarne gardijske brigade proglašavala “ustaškim ekstremistima”, a pričuvu “mobiliziranim glupanima”. Svi su oni te 1941., baš kao i 1991. godine, bez obzira na vrstu postrojbe, obukli odoru i stali u stroj s jednim jedinim ciljem – braniti hrvatsku državu od istog onog neprijatelja protiv kojeg je Štancer krvario još 1914. godine. Štancer je bio zapovjednik vrhunskih, elitnih vojnika koji su branili svoju zemlju.
2. Revolucionarna pravda i munjevita otimačina
Svibanj je 1945. godine. Kotač povijesti se okrenuo. Poraženi general Štancer biva uhićen u Austriji i izručen novim partizanskim vlastima koje vodi nitko drugi do njegov bivši podređeni iz rova – maršal TITO. Vojni sud u Zagrebu osuđuje 73-godišnjeg invalida na smrt strijeljanjem i potpunu konfiskaciju imovine. Tito osobno odbija potpisati pomilovanje za svog starog zapovjednika. U noći 16. lipnja 1945., u surovoj, hladnoj zatvorskoj ćeliji, podlegavši mučenjima i bolesti, generalu Štanceru otkazuje srce samo nekoliko sati prije nego što će ga izvesti pred streljački vod.
I sada dolazi ključni trenutak, detalj koji razotkriva sav jad poslijeratnog sustava. U roku od doslovno nekoliko sati nakon generalove smrti, stambena komisija nove vlasti upada u njegov obiteljski stan od oko 116 kvadrata u Vodnikovoj ulici. Rješenja su bila unaprijed pripremljena, popisi napravljeni, motivacija golema. U taj stan, otet od čovjeka koji je upravo preminuo u zatvoru, sustav ekspresno useljava svoje provjerene kadrove – baku i djeda Renea Bitorajca, ljude iz partizanskog aparata koji su bili u izravnim rodbinskim vezama s obitelji admirala JNA Branka Mamule.
U tom i takvom stanu, plodu čiste revolucionarne otimačine i smrti jednog starca koji je branio Hrvatsku, rodio se i odrastao Rene Bitorajac. Njegova obitelj je taj stan 1990-ih po povoljnim zakonima privatizacije otkupila. Pravno čisto? Da. Moralno? Procijenite sami.
3. Krug se zatvara od Vodnikove do Beograda
I onda dolazimo u današnjicu. Rene Bitorajac, koji je cijeli život uživao u plodovima te i takve obiteljske povijesti, odlazi u Srbiju. Tamo, u jeku političkih i propagandnih pritisaka usmjerenih protiv Hrvatske, prihvaća ulogu u filmu i seriji “Zlatni rez 42 – Djeca Kozare” u režiji Lordana Zafranovića. I to pazite koju ulogu – tumači Maksa Luburića, jednog od glavnih časnika hrvatske vojske iz tog vremena.
I dok se filmska struka skriva iza fraza o “profesionalizmu”, “umjetničkom izazovu” i “tumačenju kompleksnih likova”, ja pitam: o kakvom profesionalizmu pričamo? Čovjek čiji su djed i baka profitirali od likvidacije i otimačine imovine hrvatskog časnika sada odlazi u produkciju Željka Joksimovića kako bi sudjelovao u projektu koji služi kao čista politička i protuhrvatska propaganda.
Može li se Hrvat, čija je obiteljska sudbina tako duboko utkana u te povijesne rane, pretvarati da je to “samo još jedan dan na poslu”?
Pitanje za kraj je koliko košta obraz, Rene?
Prema procjenama filmskih stručnjaka, honorari za ovakve uloge u regionalnim spektaklima kreću se između 20.000 i 50.000 eura. Budući da se radi i o seriji od sedam epizoda, iznos je vjerojatno i veći. To je poslovna tajna, ali okvirna cijena se zna.
Zato na kraju želim javno postaviti pitanje Reneu Bitorajcu:
Za koliko si novaca, Rene, pristao sudjelovati u ovome? Koliko točno u eurima košta tvoj obraz i tvoja čast?Ako si to napravio iz neznanja, onda si nevjerojatno glup jer ako ja ove činjenice mogu povezati u par dana, ti si ih morao znati cijeli život. A ako si znao, a sve upućuje na to da jesi, reci nam javno koliko košta ta izdaja?
Isplati li se za par desetaka tisuća eura gaziti po povijesti, po sudbini čovjeka iz čijeg si otetog stana krenuo u život, i sramotiti se pred vlastitim narodom u Hrvatskoj do kraja života?
Neke stvari nemaju cijenu. Šteta što tvoj obraz očito ima.
Slavko Štancer (1872. – 1945.), hrvatski vojnik, časnik u vojskama Austro-Ugarske Monarhije i Nezavisne Države Hrvatske.
Pred njim je TITO stajao u stavu mirno!
