Denis Avdagić tvrdi da je Hrvatska ispod potrebnih obrambenih kapaciteta, a Srbija se ubrzano naoružava.
Geopolitički analitičar Denis Avdagić smatra da Hrvatska mora ozbiljnije razmišljati o vlastitim obrambenim sposobnostima u trenutku kada Srbija ulaže u naoružanje i vojnu industriju, a sigurnosna situacija u Europi postaje sve nepredvidljivija. Posebno ga zabrinjavaju stanje na Kosovu, odnosi u Bosni i Hercegovini te ruski utjecaj na Srbiju i širu regiju.
Srbija se već dulje vrijeme intenzivno naoružava i razvija vlastitu vojnu industriju, upozorava Avdagić. Prema njegovu mišljenju, razina ulaganja i modernizacije vojske podsjeća na razdoblje bivše Jugoslavije, dok Beograd istodobno nabavlja suvremenu vojnu tehnologiju i s Istoka i sa Zapada.
Kao primjer navodi nabavu protuzračne obrane iz Kine, dok je suradnja s Rusijom u dijelu nabave vojne opreme ograničena sankcijama.
Avdagić pritom ne tvrdi da Srbija nužno priprema napad na Hrvatsku. Naprotiv, kaže da u ovom trenutku ne vidi stvarnu neposrednu prijetnju Hrvatskoj. Međutim, smatra da činjenica intenzivnog naoružavanja, u kombinaciji s političkom retorikom iz Srbije i širim geopolitičkim okolnostima, zahtijeva ozbiljan odgovor.
“Ako se Srbija naoružava, građani Hrvatske sami očekuju da Hrvatska bude spremna na takvu ugrozu“, poručuje za net.hr.
Hrvatska mora imati sposobnost odvraćanja
Prema Avdagiću, odgovor ne mora biti u nabavi identičnog naoružanja kakvo kupuje Srbija.
Ako jedna država razvija sposobnosti za zračne napade, druga mora razvijati protuzračnu obranu i druge sposobnosti koje mogu imati odvraćajući učinak.
Cilj, smatra, nije pripremati Hrvatsku za napad, nego učiniti je državom koju potencijalni protivnik ne bi smatrao lakom metom.
U tom kontekstu posebno upozorava na hrvatske obrambene kapacitete.
“Hrvatska je, s obzirom na svoj oblik, položaj i resurse koje ima, daleko ispod potrebnih kapaciteta za obranu“, smatra Avdagić.
Posebno izdvaja hrvatske pomorske sposobnosti. Hrvatski Jadran, kaže, jedan je od najvrjednijih nacionalnih resursa, a zaštita mora, otoka, luka, energetskih terminala, turizma i ribarstva zahtijeva snažniju pomorsku komponentu.
Jadran kao strateški prioritet
Avdagić smatra da Hrvatska mora ozbiljnije promatrati vlastiti geografski položaj.
Iako je Jadran unutarnje i relativno zaštićeno europsko more, Hrvatska, prema njegovu mišljenju, mora imati vlastite sposobnosti za zaštitu svojih teritorijalnih i gospodarskih interesa.
Posebno govori o mogućnosti jačanja mornarice i korištenja hrvatskih otoka kao strateških točaka.
U širem NATO kontekstu Hrvatska bi, smatra, trebala imati i značajniju ulogu u zaštiti istočne jadranske obale, uključujući zračnu komponentu i takozvani air policing.
Takav pristup, prema njegovu mišljenju, ne bi bio usmjeren protiv susjednih država, nego bi predstavljao dio ukupne sposobnosti odvraćanja i zaštite vlastitog teritorija.
Najozbiljnija retorika dolazi iz Srbije
Govoreći o odnosima Hrvatske i Srbije, Avdagić ističe da je odnos dviju država i dalje opterećen ratnom prošlošću i aktualnim političkim porukama.
Posebno problematičnom smatra činjenicu da se u političkom diskursu u Srbiji Hrvatsku, kako navodi, često opisuje izrazito negativnim povijesnim i ideološkim terminima.
Istodobno upozorava na paradoks odnosa dviju država: veliki broj građana Srbije dolazi u Hrvatsku raditi ili provoditi odmor, dok se na političkoj razini iz Srbije prema Hrvatskoj šalje potpuno drugačija poruka.
Avdagić smatra da i koncept takozvanog „srpskog svijeta“ treba promatrati u širem regionalnom kontekstu.
S druge strane, naglašava da u Hrvatskoj ne vidi ozbiljne političke aktere koji zagovaraju teritorijalne pretenzije prema Srbiji ili Vojvodini.
Kosovo ostaje jedna od ključnih točaka
Za Avdagića je pitanje Kosova važnije od izravnog hrvatsko-srpskog sukoba.
Hrvatska je priznala Kosovo, a na njegovu teritoriju nalazi se NATO-ova misija KFOR. Zbog toga se sigurnost Kosova, smatra, ne može promatrati odvojeno od sigurnosti država članica NATO-a u regiji.
Posebno ističe incident na sjeveru Kosova koji je, prema njegovim riječima, povezan sa Srbijom. Smatra da Beograd mora uzeti u obzir činjenicu da NATO članice na Kosovu imaju izravnu sigurnosnu ulogu.
U takvim okolnostima, kaže, vojno jačanje Srbije ne može se promatrati izolirano od njezine politike prema Kosovu i odnosa s Rusijom.
Srbija kao ruska poluga u Europi
Posebno mjesto u Avdagićevoj analizi zauzima odnos Beograda i Moskve.
Srbija, kaže, nije članica Europske unije ni NATO-a, nije uvela sankcije Rusiji i održava bliske kontakte s Moskvom.
Zbog toga je, prema njegovu mišljenju, postala važna poluga ruske politike na europskom prostoru.
U tom kontekstu Avdagić komentira i izjave ruskog predsjednika Vladimira Putina o srpskom narodu podijeljenom u nekoliko političkih cjelina.
Njegova je procjena da takve poruke ne treba nužno promatrati samo kroz odnos prema Hrvatskoj, nego prije svega kroz odnose u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.
Posebno upozorava da bi izravno spominjanje Crne Gore, koja je članica NATO-a, izazvalo znatno veću međunarodnu pozornost.
Hrvatska i Srbija teško mogu do ozbiljnije vojne suradnje
Iako između Hrvatske i Srbije postoje formalni sporazumi o suradnji, Avdagić ne očekuje njihovo značajnije produbljivanje na području obrane.
Rat, raspad bivše države, neriješena pitanja iz prošlosti i aktualna politička retorika predstavljaju, prema njegovu mišljenju, preveliku prepreku za ozbiljniju vojnu suradnju.
Hrvatska je u međuvremenu čvrsto pozicionirana unutar zapadnih sigurnosnih struktura, dok Srbija nastoji održavati odnose i s Rusijom i Kinom.
Takav geopolitički položaj dodatno otežava mogućnost dublje obrambene suradnje dviju država.
Hrvatska se nikada nije nametala kao lider
Jedna od zanimljivijih teza Avdagićeve analize odnosi se na regionalnu ulogu Hrvatske.
Smatra da se Hrvatska posljednjih desetljeća nije pokušavala nametnuti kao regionalni lider, iako za to ima određene preduvjete, članica je Europske unije i NATO-a, prošla je ratno iskustvo, razvila vlastite institucije i nalazi se na važnom geopolitičkom položaju.
Prema njegovu mišljenju, u regionalnom prostoru postoji određena praznina koju bi Hrvatska mogla popuniti.
Istodobno upozorava da se Srbija pokušava pozicionirati kao važan regionalni akter, premda njezin politički smjer i odnosi s Rusijom otežavaju prihvaćanje takve uloge u dijelu susjedstva.
Avdagić pritom Hrvatsku vidi kao potencijalno važnog stabilizatora zapadnog Balkana.
Ratna prošlost i odnos prema Srbiji
Velik dio intervjua posvećen je i pitanju suočavanja s prošlošću.
Avdagić smatra da je Hrvatska napravila veći iskorak u suočavanju s vlastitom ratnom prošlošću nego što je to učinjeno u Srbiji.
Kao posebno osjetljiv primjer navodi odnos prema Ratku Mladiću i način na koji je u Srbiji obilježen njegov sprovod.
Prema Avdagiću, riječ je o temi koja bi trebala biti otvorenije prisutna u razgovorima unutar Europske unije, osobito zbog zločina povezanih s ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Smatra da Hrvatska, upravo zbog vlastitog ratnog iskustva i članstva u Europskoj uniji, ima i moralnu obvezu govoriti o pitanjima koja smatra važnima za vlastitu sigurnost i regionalnu stabilnost.
Hrvatska mora biti država koju nitko ne želi napasti
Unatoč upozorenjima o slabostima hrvatskih obrambenih kapaciteta, Avdagić ne govori o neposrednom ratu između Hrvatske i Srbije.
Njegova je osnovna poruka drukčija, Hrvatska mora razvijati dovoljno snažne obrambene sposobnosti da bi odvraćala svakog potencijalnog protivnika.
Smatra da ne postoje hrvatski planovi za agresiju prema susjednim državama te da bi u hrvatskom političkom sustavu vrlo teško ostali skriveni bilo kakvi takvi planovi.
Istodobno, smatra da država mora građanima jasno poslati poruku da nije poželjan zalogaj.
U vremenu novih sigurnosnih prijetnji, rasta vojnih proračuna i promjena europskog sigurnosnog poretka, Avdagić zato zagovara snažnije hrvatske obrambene kapacitete, osobito na moru, razvoj vojne edukacije i jačanje sposobnosti unutar NATO-a.
Za Hrvatsku, zaključuje, pitanje više nije treba li se baviti vlastitom obranom, nego koliko je spremna učiniti kako bi u promijenjenom europskom sigurnosnom okruženju mogla zaštititi vlastiti teritorij, stanovništvo i strateške interese.
