Odlazak Zlatka Dalića i dolazak Slavena Bilića na klupu hrvatske nogometne reprezentacije otvorili su raspravu koja je već odavno prestala biti samo sportska. U dijelu hrvatske javnosti promjena izbornika tumači se kao pokušaj stvaranja novog početka nakon ere obilježene najvećim uspjesima hrvatskog nogometa, dok pojedini komentatori u njoj vide mnogo širi politički i kulturni projekt.
Romano Bolković u gotovo proročanskoj kolumni objavljenoj 10. srpnja 2026. u Poslovnom dnevniku odlazak Dalića i dolazak Bilića promatra upravo kroz tu prizmu. Njegova je teza da problem nije samo u izboru novog izbornika, nego u odnosu dijela društvenih i medijskih postjugoslavenskih elita prema hrvatskom nacionalnom identitetu.
Bolković pritom tvrdi da je hrvatska reprezentacija tijekom Dalićeva mandata postala mnogo više od sportskog kolektiva. Nakon osvajanja srebra na Svjetskom prvenstvu 2018. i bronce 2022., reprezentacija je, prema njegovu tumačenju, postala jedno od najvažnijih mjesta javnog iskazivanja nacionalnog identiteta.
Posebno ističe masovne dočeke reprezentativaca, javno isticanje domoljublja te Dalićevo otvoreno govoreno o vjeri i zahvalnosti Bogu. Upravo zbog toga, smatra Bolković, reprezentacija je postala neugodna dijelu društvenog i medijskog establishmenta koji hrvatski patriotizam navodno promatra sa sumnjom.
Je li Bilić normalizacija?
Središnja provokativna teza kolumne jest da bi Slaven Bilić mogao biti idealan izbor upravo zato što iza sebe nema uspjehe usporedive s Dalićevima.
Bolković ga zato opisuje kao svojevrsni izbor za “normalizaciju“. Prema toj interpretaciji, od novog izbornika ne očekuje se nužno nastavak rezultatskog kontinuiteta, nego promjena simboličkog karaktera reprezentacije, manje nacionalnog naboja, manje političke vidljivosti i manje povezivanja nogometa s pitanjima identiteta.
Takvo tumačenje ide korak dalje od uobičajene rasprave o tome je li Bilić kvalitetan trener. Pitanje više nije samo može li Bilić ostvarivati dobre rezultate, nego kakvu bi reprezentaciju trebao predstavljati.
U toj interpretaciji Bilić nije uzrok promjene, nego njezin simbol.
“Jer, cilj više nije osvojiti medalju. Cilj je spustiti reprezentaciju na razinu obične sportske selekcije kako bi prestala biti jedno od rijetkih mjesta na kojima se hrvatski identitet javno iskazuje bez zazora.
Kako to učiniti? Nema uspjeha, nema dočeka; nema dočeka, nema Thompsona; nema Thompsona… nema čovjeka, nema problema. Bilić zato nije recept za uspjeh. Od njega se uspjeh nipošto i ne traži. Dapače! On je recept za normalizaciju”, drži Bolković.
Od Beča 2008. do Dalićeve Hrvatske
Bolković u tekstu poseban prostor posvećuje četvrtfinalu Europskog prvenstva 2008. i dramatičnom porazu Hrvatske od Turske u Beču.
Taj susret koristi kao metaforu za razliku između dviju reprezentativnih psihologija. Hrvatska je tada, prema njegovu tumačenju, u ključnom trenutku izgubila sigurnost i podlegla strahu. Kao kontrast toj generaciji postavlja momčad koju je predvodio Dalić, smatrajući da je ona pokazala upravo suprotno: vjeru u sebe, psihološku stabilnost i spremnost na pobjedu.
No autor pritom otvara i pitanje odnosa vjere i praznovjerja u sportu.
Vjera, praznovjerje i sportski uspjeh
U Bolkovićevoj interpretaciji problem nije u tome što sportaši javno iskazuju vjeru, nego u mogućnosti da se religijski simboli pretvore u svojevrsne amajlije koje bi trebale jamčiti sportski uspjeh.
To je važna razlika. Vjera, piše autor, ne bi trebala biti sredstvo kojim se pokušava osigurati pobjeda, nego izvor unutarnje snage za suočavanje i s pobjedom i s porazom.
Na taj način poraz u Beču postaje više od nogometne epizode. Postaje simbol razlike između samopouzdanja i straha, odnosno između vjere i praznovjerja.
Kritika Dalića otišla je izvan nogometa
Jedan od najvažnijih dijelova Bolkovićeva teksta odnosi se na način na koji je tijekom godina u javnosti tretiran Zlatko Dalić.
Autor navodi različite kritike koje su se pojavljivale u javnom prostoru, od pitanja njegova privatnog života i imovine do ocjena njegova trenerskog znanja, vjerskih uvjerenja i domoljublja.
Bolković smatra da se iza tih napada često nalazila šira netrpeljivost prema tipu hrvatskog patriotizma koji je Dalić predstavljao.
Upravo tu završava sportska analiza, a počinje politička interpretacija.
Marijačić: Bilić je doveden da uništi kult reprezentacije
Sličan, ali još oštriji stav iznio je glavni urednik Hrvatskog tjednika Ivica Marijačić nakon teškog poraza Hrvatske od Engleske 7:0.
Marijačić je dolazak Bilića interpretirao kao dio projekta kojim se želi “uništiti kult nogometne reprezentacije“ koji je, prema njegovu mišljenju, pronosio ponos i slavu hrvatskog naroda.
Pritom Biliću pripisuje ulogu ambicioznog, ali pretežno neuspješnog trenera, dok njegov dolazak povezuje s političkom korektnošću. Istodobno tvrdi da Bilić možda nije svjestan šire političke funkcije koju mu pripisuje.
Najdalje odlazi kada sportski poraz izravno povezuje sa stanjem hrvatskog društva i politikom odnosa prema simbolima hrvatske povijesti.
Takve tvrdnje predstavljaju politički stav autora i ne mogu se same po sebi tretirati kao dokaz da je izbor izbornika bio dio političkog projekta.
Dvije potpuno različite interpretacije iste reprezentacije
U središtu cijele polemike zapravo se nalaze dvije suprotne slike hrvatske reprezentacije.
Prema prvoj, reprezentacija je prije svega sportska institucija. Njezin uspjeh treba mjeriti rezultatima, kvalitetom igre, plasmanima i medaljama. Izbornik se bira prema stručnim kriterijima, a eventualna promjena nakon uspješne ili neuspješne generacije dio je normalnog sportskog ciklusa.
Prema drugoj interpretaciji, reprezentacija je postala jedan od najvažnijih simbola hrvatskog nacionalnog identiteta. Njezini rezultati zato imaju posljedice koje nadilaze sport, a izbor izbornika nije samo pitanje taktike i rezultata nego i pitanja kakvu Hrvatsku reprezentacija simbolizira.
Upravo između te dvije interpretacije nastao je današnji sukob.
Je li neuspjeh postao politički cilj?
Bolkovićeva najprovokativnija formulacija jest da je cilj postao “neuspjeh prvaka“.
Teza je jednostavna, ako reprezentacija više ne pobjeđuje, nestaju i masovni dočeci, nacionalna euforija i društvena snaga koju je reprezentacija stekla posljednjih godina. U tom bi slučaju, prema toj interpretaciji, reprezentacija ponovno postala samo jedna sportska selekcija.
No postoji i druga mogućnost, da se od Bilića jednostavno očekuje novi početak nakon završetka jedne iznimno uspješne generacije.
To pitanje zasad ne može riješiti ni jedna politička interpretacija. Odgovor će, prije svega, dati teren.
Ako Bilić uspije ostvariti pozitivan rezultatski kontinuitet, teza o “neuspjehu kao cilju“ izgubit će velik dio svoje snage. Ako reprezentacija nastavi gubiti i posljedično nestane s velikih natjecanja, političko tumačenje njegova dolaska dobit će novu argumentacijsku snagu, barem među onima koji već danas smatraju da je promjena izbornika dio šireg projekta.
Za sada je jedno sigurno, promjena Dalić–Bilić nije proizvela samo pitanje tko će voditi reprezentaciju, nego i pitanje što hrvatska reprezentacija uopće treba biti.
Sportska momčad, politički neutralan simbol ili jedno od posljednjih mjesta na kojima se javno i masovno izražava hrvatski nacionalni identitet?
Odgovor na to pitanje mogao bi biti važniji od rezultata jedne utakmice.
Tim više što Bolković problematizira i Bilića u odnosu na postjugoslovenske elite, koje su zavladale u tranziciji u Hrvatskoj. A takav Bilić im je kao stvoren za pulugu ideološkog umrtvljenja nacije.
“…U Hrvatskoj, kao i u drugim državama nastalim raspadom Jugoslavije, tranziciju je u znatnoj mjeri proveo sam stari aparat. Problem tog nasljeđa nije ideološki. Nasljednici bivšega sustava nisu zadržali vjeru u komunizam, nego kontrolu nad kapitalom, bankama, vanjskom trgovinom i ključnim društvenim polugama. Promijenili su vlast, ali ne i logiku režima. Ostalo je zatvoreno društvo u kojem uski krug određuje tko pripada eliti, a tko ostaje izvan nje.
Isto vrijedi i za drugu najvažniju stvar na svijetu – hrvatski nogomet. Tko je “in”, a tko “out”, često se ne odlučuje samo na terenu”, ocjenjuje Bolković.
Bolković dalje ocjenjuje da se “tu se nalazi pravi razlog neprihvatljivosti Zlatka Dalića”.
“Govorilo se da prodaje domoljubnu maglu. Kao da je upravo to najveći grijeh: domoljublje. Hrvatski patriotizam. Bilo kakav nacionalni osjećaj. Pogotovo kada preraste u dočeke na trgovima, u zajedničko slavlje i u ono što je Hrvatskoj desetljećima najviše nedostajalo – samopouzdanje.
Samopouzdanje pobjednika koje je Dalić oživio a koje je stvoreno usporedo s obnovom hrvatske državnosti: kult reprezentacije kult je hrvatske države jer Hrvatska je reprezentaciju dobila istodobno s državom i u okolnostima Domovinskog rata pa je ona postala simbol nacionalne emancipacije i državnog identiteta. Taj je identitet nastao, dakle, povijesnim iskustvom, nije umjetno proizveden. Problem je što to iskustvo, ta država, ta reprezentacija i taj nacionalni identitet svejednako iritira medijski pogon zemlje kao relej političke volje podzemne interesne strukture kojoj je Hrvatska samo Noina arka tranzicije.
To će se morati u Hrvatskoj žurno riješiti”, misli Bolković.
