Slaven Bilić našao se u središtu pažnje nakon što tijekom intoniranja hrvatske himne u Pragu na početku utakmice Lige nacija sa Češkom nije držao ruku na srcu, za razliku od igrača predvođenih kapetanom Lukom Modrićem.
Ipak, iza tog trenutka, prema informacijama iz reprezentacije, ne stoji nikakva politička poruka niti promjena Bilićeva odnosa prema tradicionalnom ritualu hrvatske reprezentacije.
Biliću je utakmica u Pragu bila prva na klupi Vatrenih nakon povratka u reprezentaciju. Nakon višegodišnjeg rada u inozemstvu, gdje se u klupskom nogometu himne uglavnom ne intoniraju, izbornik je uoči utakmice bio pod snažnim emocijama i dojmovima povratka.
Prema informacijama koje su objavljene na Sportskim novostima, jednostavno se zanio i u trenutku intoniranja himne nije stavio ruku na srce.
Sam Bilić osvrnuo se na situaciju i potvrdio da se nije radilo ni o kakvoj poruci.
U Sevilli bi, prema najavi, trebao ponovno držati ruku na srcu, kao što je to činio tijekom svih 65 utakmica na kojima je vodio hrvatsku reprezentaciju od 2006. do 2012. godine.
Ritual koji je postao dio reprezentacije
Držanje ruke na srcu tijekom hrvatske himne od osamostaljenja je postalo svojevrsni zaštitni znak nacionalne reprezentacije. Igrači i izbornici time tradicionalno iskazuju poštovanje prema himni i reprezentativnom dresu.
Zbog toga je Bilićev potez u Pragu odmah privukao pozornost dijela javnosti. Posebno zato što su svi igrači, uključujući kapetana Luku Modrića, tijekom himne držali ruku na srcu.
Ipak, nije riječ o formalnom pravilu koje vrijedi za sve reprezentacije. Neke nacionalne momčadi tijekom himne stoje zagrljene, dok pojedini izbornici i igrači imaju drugačije rituale.
Primjerice, Mauricio Pochettino, Argentinac na klupi američke reprezentacije, drži ruku na srcu tijekom američke himne, dok je Dagur Sigurdsson, Islanđanin na klupi hrvatske rukometne reprezentacije, također prihvatio isti običaj.
Bilić nije prvi koji je zaboravio
U povijesti hrvatske reprezentacije zabilježen je još jedan sličan slučaj. Ivan Jurić 2009. godine u Bukureštu, tijekom prijateljske utakmice protiv Rumunjske, također nije držao ruku na srcu tijekom himne.
I u njegovu slučaju radilo se o tome da je jednostavno zaboravio.
Bilićev slučaj stoga ne predstavlja nikakav presedan niti je, prema dostupnim informacijama, riječ o promjeni njegova odnosa prema hrvatskoj reprezentaciji ili državnim simbolima.
Uostalom, njegov dosadašnji odnos prema tom ritualu dovoljno govori sam za sebe, tijekom prvog mandata na klupi Vatrenih ruku na srcu držao je na svih 65 utakmica.
Ako se najave ostvare, isto će učiniti i u Sevilli.
Važno je pritom razlikovati običaj moderne hrvatske reprezentacije od političkih i povijesnih konteksta koji mu prethode. Današnji ritual držanja ruke na srcu vezan je uz hrvatsku reprezentaciju od 1990. godine i ne može se poistovjećivati s praksama reprezentacije Nezavisne Države Hrvatske, koja je djelovala u potpuno drukčijem političkom i povijesnom sustavu. I nije držala ruku na srcu.
