Na društvenim mrežama razvila se žustra rasprava o, kako ih građani opisuju, apsurdnim zakonima i pravilima u Hrvatskoj. Jedan od primjera koji je ponovno privukao pozornost odnosi se na hrvatske OPG-ove i pitanje koje na prvi pogled zvuči nevjerojatno: Može li poljoprivredno gospodarstvo koje se bavi agroturizmom svojim gostima ispeći kruh ako ne proizvodi vlastito brašno?
Upravo je taj slučaj otvorio širu priču o brojnim administrativnim i regulatornim preprekama s kojima se susreću hrvatski OPG-ovi koji se bave seoskim turizmom.
Problem nije samo u kruhu
Kako piše Gospodarski list, nakon inspekcijskih nadzora provedenih 2024. godine pojavilo se tumačenje prema kojem OPG-ovi koji ne proizvode vlastito brašno ne mogu za potrebe svoje ugostiteljske ponude peći kruh, kolače ili izrađivati tjesteninu.
Problem je nastao u primjeni propisa o dopunskim djelatnostima na OPG-u. Prema tumačenju Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, za takvu preradu potrebno je imati registriranu odgovarajuću dopunsku djelatnost, a kod proizvodnje kruha kao ključna se pojavljuje vlastita sirovina – odnosno žitarica i vlastito brašno.
S druge strane, Ministarstvo turizma i sporta dalo je mišljenje prema kojem nema prepreke za kupnju osnovnih sastojaka poput brašna i njihovo korištenje u pripremi hrane u okviru ugostiteljskih usluga OPG-a. Upravo je ta razlika u tumačenjima dovela do problema na terenu.
Što to znači za agroturizam?
Zamislimo OPG koji proizvodi maslinovo ulje, vino, voće ili povrće i uz to ima nekoliko smještajnih jedinica ili restoran za goste.
Vlasnik želi gostima ponuditi domaći doručak, vlastiti pekmez, sir, jaja i – kruh koji će ispeći u svojoj kuhinji.
Ako pritom ne proizvodi žitarice i nema vlastito brašno, prema tumačenju koje opisuje Gospodarski list, takav OPG može se naći pred problemom. Kao jedna od mogućnosti navodi se kupnja gotovog kruha ili tjestenine od drugog OPG-a odnosno iz trgovine.
Za mnoge koji se bave agroturizmom upravo je to suprotno ideji takve ponude – gostima se želi ponuditi lokalna i domaća hrana pripremljena na samom gospodarstvu.
Pravila se mijenjaju, a tumačenja nisu uvijek ista
Problem je, međutim, širi od samog kruha.
Prema tome kako piše Gospodarski list, OPG-ovi istodobno moraju zadovoljiti propise iz područja poljoprivrede, hrane, poreza, zapošljavanja, zaštite okoliša, ugostiteljstva i turizma.
Dodatni problem predstavlja činjenica da se pojedine odredbe različito tumače u praksi. Udruga ruralnog turizma Hrvatske, koja je izvor analize objavljene u Gospodarskom listu, navodi da različita postupanja nadležnih tijela stvaraju pravnu nesigurnost za poljoprivrednike.
To se, među ostalim, odnosi i na registraciju dopunskih djelatnosti. U nekim slučajevima postupak prolazi bez većih problema, dok se drugdje od gospodarstva traže dodatni dokazi o površinama, proizvodnji i vlastitim sirovinama.
A što je s kolačima, medenjacima i medicom?
Slična pitanja pojavljuju se i kod drugih proizvoda.
Primjerice, kod medice se kao osnovna sirovina promatra rakija, a ne med. To može predstavljati problem pčelarima koji proizvode med, ali nemaju vlastitu proizvodnju rakije.
Slično je s medenjacima. Ako OPG proizvodi med, ali ne proizvodi vlastito brašno, postavlja se pitanje može li od vlastitog meda i kupljenog brašna napraviti medenjake kao dopunski proizvod.
Upravo takvi primjeri pokazuju koliko se svakodnevna praksa na malom gospodarstvu može sudariti s pravilima koja su često pisana za puno širi i industrijski organiziran sustav proizvodnje.
Administracija postaje dodatni posao
Osim samih ograničenja proizvodnje, problem predstavljaju i dodatne evidencije, registracije i uvjeti koje OPG mora ispunjavati.
Proizvodnja mlinskih i pekarskih proizvoda podliježe posebnim pravilima, a registriranje takvih djelatnosti može donijeti nove administrativne obveze i zahtjeve povezane sa sigurnošću hrane i HACCP sustavom.
Za veliki industrijski pogon takvi zahtjevi mogu biti dio svakodnevnog poslovanja. Za mali OPG koji godišnje proizvodi relativno male količine kruha ili kolača za vlastite goste, situacija može biti znatno zahtjevnija.
Agroturizam bi trebao biti posebna priča
Hrvatska strategija održivog turizma do 2030. godine prepoznaje agroturizam kao jedan od važnih oblika ruralnog turizma.
No, problem nastaje kada se mala obiteljska gospodarstva suoče s pravilima koja su jednako zahtjevna kao ona za klasične ugostiteljske ili prehrambene subjekte.
Upravo zato Udruga ruralnog turizma Hrvatske smatra da bi kod budućeg uređenja agroturizma trebalo pronaći model koji će istodobno osigurati sigurnost hrane, ali i omogućiti OPG-ovima da gostima nude vlastite proizvode i tradicionalnu lokalnu hranu.
Nije riječ samo o kruhu
Kruh je u cijeloj priči postao simbol šireg problema.
Pitanja se pojavljuju i kod prodaje proizvoda drugih lokalnih proizvođača na OPG-u, turističkih usluga, kampiranja, robinzonskog smještaja te različitih oblika prerade hrane.
Prema podacima i primjerima koje navodi Gospodarski list, cilj bi trebao biti jednostavniji i jasniji sustav u kojem poljoprivrednik može legalno razvijati dodatnu ponudu, bez potrebe za otvaranjem novih poslovnih subjekata ili prolaskom kroz niz procedura koje nisu prilagođene malim gospodarstvima.
Udruga zato predlaže preispitivanje cjelokupnog zakonodavnog okvira koji uređuje dopunske djelatnosti na OPG-ovima.
Hoće li novi propisi riješiti problem?
U tijeku je donošenje novog Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, što bi mogla biti prilika za jasnije uređenje položaja seoskog agroturizma.
Ključno pitanje bit će kako pomiriti dva cilja: zaštitu potrošača i sigurnost hrane s jedne strane te jednostavnije poslovanje malih obiteljskih gospodarstava s druge.
Jer za gosta koji dođe na selo očekivanje je prilično jednostavno, želi kušati domaću hranu, lokalne proizvode i ono što je proizvedeno upravo na tom gospodarstvu.
Pitanje je može li hrvatski regulatorni okvir omogućiti da se takva ponuda razvija bez toga da poljoprivrednik pritom mora postati i pekar, trgovac, ugostitelj i administrator, samo kako bi svom gostu poslužio krišku domaćeg kruha.
