Ne morate trčati brzo da biste osjetili koristi za mozak. Novo istraživanje pokazuje da bi već deset minuta vrlo laganog trčanja moglo poboljšati raspoloženje i sposobnost mozga za obavljanje složenijih mentalnih zadataka.
Ako vam se ideja trčanja najčešće povezuje s visokim tempom, znojenjem i iscrpljenošću, nova saznanja mogla bi vas iznenaditi. Čini se da za određene koristi nije potrebno trčati brzo, dovoljno je deset minuta vrlo sporog trčanja.
Kako piše Psychology Today, novo istraživanje pokazalo je da kratka sesija vrlo laganog trčanja može pozitivno utjecati na raspoloženje i aktivnost prefrontalnog korteksa, dijela mozga važnog za izvršne funkcije poput koncentracije, donošenja odluka i kontrole pažnje.
Nije važna brzina, nego način kretanja
Istraživanje objavljeno u časopisu Imaging Neuroscience uključilo je 24 zdrave osobe koje su deset minuta trčale na pokretnoj traci vrlo sporim tempom.
Brzina je bila otprilike vrlo sporim tempom od otprilike 4,7 do 5,6 km/h. Drugim riječima, radilo se o tempu koji je vrlo blizu brzom hodanju i koji većini ljudi ne bi predstavljao ozbiljan fizički napor.
Sudionici su prije i nakon aktivnosti rješavali test kojim se procjenjuju izvršne funkcije mozga te ispunjavali upitnike o raspoloženju. Istraživači su istodobno pratili promjene u moždanoj aktivnosti pomoću funkcionalne bliske infracrvene spektroskopije.
Rezultati su pokazali da je nakon samo deset minuta vrlo sporog trčanja došlo do poboljšanja rezultata na testu izvršnih funkcija, uz veću aktivaciju lijevog lateralnog prefrontalnog korteksa. Sudionici su također prijavili bolje raspoloženje.
Zašto trčanje djeluje drugačije od hodanja?
Jedno od zanimljivijih pitanja jest zašto bi vrlo sporo trčanje imalo drugačiji učinak od hodanja istom brzinom.
Odgovor bi mogao biti u načinu na koji se tijelo kreće.
Kod hodanja je barem jedno stopalo u svakom trenutku na podlozi. Kod trčanja, čak i kada je ono vrlo sporo, postoji kratka faza u kojoj su oba stopala odvojena od tla. Tijelo zbog toga prirodno proizvodi lagano vertikalno „poskakivanje“.
Istraživači su pratili upravo to kretanje glave i pronašli povezanost između izraženijeg vertikalnog gibanja glave i ugodnijeg raspoloženja.
Prema objašnjenju koje donosi Psychology Today, takvo ritmično gibanje moglo bi biti jedan od razloga zbog kojih vrlo lagano trčanje proizvodi neurološki učinak koji se ne pojavljuje na isti način tijekom hodanja. U životinjskim modelima slična vertikalna gibanja povezana su s aktivacijom neurona koji sudjeluju u otpuštanju serotonina, neurotransmitera važnog za regulaciju raspoloženja.
Mozak pritom mora „raditi“ malo više
Postoji još jedno moguće objašnjenje.
Hodanje je izuzetno učinkovit način kretanja. Ljudsko tijelo razvilo je biomehaniku koja omogućuje relativno ekonomično kretanje na velike udaljenosti. Trčanje, s druge strane, uključuje drugačiju koordinaciju pokreta, ravnotežu i ritam.
Kada prijeđemo iz hodanja u lagano trčanje, mozak mora preciznije koordinirati slijetanje, odraz i održavanje ravnoteže. U taj proces uključuju se različiti dijelovi živčanog sustava, uključujući mali mozak.
Zbog toga vrlo lagano trčanje može predstavljati svojevrsni mali neurološki izazov: tijelo se kreće ritmično, ali mozak istodobno mora stalno predviđati i prilagođavati pokrete.
Ne trebate juriti niti se iscrpiti
Jedna od najzanimljivijih poruka istraživanja jest da koristi ne zahtijevaju intenzivan trening.
Ako vam je cilj kratkotrajno poboljšati raspoloženje ili se mentalno pripremiti za zahtjevan zadatak, dovoljno bi moglo biti deset minuta laganog trčanja. Tempo bi trebao biti toliko ugodan da tijekom aktivnosti možete normalno razgovarati.
Drugim riječima, cilj nije ostati bez daha, nego postići ritmično i lagano kretanje.
Takva aktivnost mogla bi biti zanimljiva prije učenja, važnog sastanka, prezentacije ili drugog zadatka koji zahtijeva koncentraciju.
Manje je ponekad dovoljno
Rezultati ne znače da je deset minuta sporog trčanja zamjena za redovitu tjelesnu aktivnost ili intenzivnije treninge. Istraživanje je bilo malo i provedeno na zdravim odraslim osobama, pa rezultate ne treba tumačiti kao dokaz da će ista korist biti jednaka kod svih ljudi.
No poruka je zanimljiva: kada je riječ o raspoloženju i određenim aspektima kognitivnog funkcioniranja, možda nije presudno koliko brzo trčimo.
Ponekad je dovoljno samo, početi se kretati.
A ako vam je deset minuta brzog trčanja odbojno, možda upravo vrlo spori tempo predstavlja jednostavan način da napravite prvi korak.
