I dok su nakon ispraćaja Ratka Mladića stigle snažne reakcije iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Europske unije, jedno pitanje i dalje ostaje otvoreno. Zašto Andrej Plenković i Milorad Pupovac nisu izrijekom osudili riječi patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija izrečene na ispraćaju pravomoćno osuđenog ratnog zločinca?
Ratko Mladić, koji je umro dok je služio doživotnu kaznu zatvora, pravomoćno je osuđen za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Unatoč tome, njegov je ispraćaj u Beogradu održan uz crkveni obred, vojne počasti i nazočnost više predstavnika srbijanske vlasti.
Posebno je odjeknuo govor patrijarha Porfirija, koji je pred okupljenima govorio o odnosu srpskog naroda prema Mladiću.
“Znamo da će njegovo ime ostati duboko utkano u pamćenje i molitve najvećeg dijela našeg srpskog pravoslavnog naroda, koji prema njemu osjeća i njeguje duboku zahvalnost”, rekao je Porfirije, opisujući Mladića kao vojnika i zapovjednika koji je u teškom vremenu stajao na čelu vojske svojega naroda te položio život za njegovu slobodu, obranu i opstanak.
Upravo taj dio Porfirijeva govora izazvao je dodatne kontroverze. Umjesto jasne osude osobe koja je pravomoćno osuđena za genocid i druge najteže ratne zločine, patrijarh je u svojem govoru istaknuo njezinu navodnu ulogu vojnog zapovjednika koji je “položio život” za vlastiti narod.
Plenković prozvao Bruxelles, ali nije izrijekom prozvao Porfirija
Hrvatski premijer Andrej Plenković među prvima je upozorio na političku težinu Mladićeva ispraćaja. Ocijenio je pogrešnim što je Europska komisija u početku reagirala samo na razini glasnogovornice te je upozorio na nazočnost brojnih srbijanskih ministara i drugih dužnosnika.
Nakon pritiska iz Hrvatske i BiH, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i predsjednik Europskog vijeća António Costa osudili su veličanje Mladića, nazvavši snimke sa sprovoda šokantnima i poručivši da je riječ o ponašanju suprotnom europskim vrijednostima.
Međutim, u dosad javno iznesenim Plenkovićevim reakcijama nije bilo izrijekom izrečene osude Porfirijeva govora i njegove ocjene Mladića kao osobe kojoj će, kako je rekao patrijarh, “najveći dio” srpskog pravoslavnog naroda iskazivati duboku zahvalnost.
To otvara pitanje je li dovoljno kritizirati političke predstavnike Srbije i reakciju Bruxellesa, a pritom prešutjeti riječi poglavara SPC-a koji je osobno predvodio obred i pritom javno govorio o Mladićevoj ostavštini.
Što je s Pupovcem?
Slična se pitanja postavljaju i prema Miloradu Pupovcu, predsjedniku SDSS-a i dugogodišnjem partneru Plenkovićeve vladajuće većine.
Pupovac je ranije znao jasno govoriti protiv veličanja ratnih zločinaca. No, nakon Mladićeva ispraćaja posebno je sporna činjenica da se rasprava sada ne vodi samo o okupljenim građanima i političarima nego i o riječima poglavara SPC-a, koji je Mladića u svojem govoru predstavio u izrazito pozitivnom svjetlu.
Pitanje je stoga jednostavno, hoće li Pupovac izrijekom osuditi Porfirijeve riječi?
Jer nije riječ samo o privatnom vjerskom obredu. Na ispraćaju su bili pripadnici srbijanskih institucija, vojne strukture i političkog establišmenta, dok je sam patrijarh pred tisućama okupljenih govorio o Mladiću kao vojniku kojemu pripada zahvalnost dijela srpskog naroda.
Upravo je zato teško Porfirijev nastup promatrati isključivo kao pitanje vjerskog obreda.
EU povukao jasnu crtu
Europske institucije u međuvremenu su ipak poslale jasniju poruku. Ursula von der Leyen i António Costa osudili su službenu potporu i nazočnost visokih srpskih dužnosnika na ispraćaju, upozorivši da takav odnos prema Mladiću predstavlja ozbiljan problem u kontekstu europskog puta Srbije.
Hrvatski europarlamentarac Tonino Picula, koji je stalni izvjestitelj Europskog parlamenta za Srbiju, također je poručio da se Mladićev pokop ne može tretirati kao isključivo privatni događaj te da Srbija ne može istodobno tvrditi da joj je članstvo u EU strateški cilj i tolerirati glorifikaciju osoba osuđenih za najteže ratne zločine.
Time se pitanje vraća i na hrvatsku političku scenu.
Ako su europski čelnici nakon početnog oklijevanja ipak jasno osudili veličanje Mladića, ostaje pitanje zašto se u Hrvatskoj još uvijek izrijekom ne problematizira ono što je na samom ispraćaju rekao poglavar SPC-a.
Jer jedno je održati vjerski obred za preminulog čovjeka, a sasvim drugo javno govoriti o pravomoćno osuđenom genocidnom zločincu kao o vojniku kojemu narod duguje “duboku zahvalnost”.
Upravo bi odgovor na pitanje smatraju li takvu poruku prihvatljivom mogao pokazati koliko su hrvatski politički akteri spremni biti dosljedni kada je riječ o suočavanju s ratnim zločinima, njihovim žrtvama i pokušajima njihove relativizacije.
