Može li spalionica otpada biti istodobno elektrana, toplana, sportski centar i jedna od najprepoznatljivijih građevina u gradu?
Kopenhagen je na to pitanje odgovorio projektom CopenHill, poznatim i kao Amager Bakke, postrojenjem za proizvodnju energije iz otpada čiji je krov pretvoren u javni rekreacijski prostor sa skijaškom stazom, pješačkim stazama i prostorom za penjanje.
Projekt je osmislio danski arhitektonski studio BIG, a CopenHill je otvoren 2019. godine. Umjesto da se industrijski objekt skriva od pogleda građana, arhitekti su ga pretvorili u svojevrsnu novu gradsku znamenitost.
Spalionica koja proizvodi struju i toplinu
CopenHill je postrojenje tipa Waste-to-Energy (WtE). To znači da se otpad koji nije pogodan za recikliranje koristi kao gorivo, a toplina nastala njegovim izgaranjem pretvara se u korisnu energiju.
Postrojenje ima dvije linije za spaljivanje, a projektirani kapacitet kreće se oko 400.000 tona otpada godišnje, ovisno o načinu prikaza kapaciteta i vrsti otpada.
Otpad se u pećima spaljuje pri visokim temperaturama. Toplina se koristi za proizvodnju pare koja pokreće turbinu i proizvodi električnu energiju, dok se velik dio preostale toplinske energije koristi za daljinsko grijanje.
Upravo je kombinacija proizvodnje električne i toplinske energije ključna za učinkovitost sustava.
Kako se čiste dimni plinovi?
Jedan od najvažnijih dijelova ovakvog postrojenja nije sama peć, nego sustav obrade dimnih plinova.
Izgaranjem otpada nastaju plinovi i čestice koje prije ispuštanja u atmosferu moraju proći kroz niz faza pročišćavanja. CopenHill koristi višestupanjski sustav obrade emisija kojim se kontroliraju različite onečišćujuće tvari, uključujući prašinu, sumporne spojeve, dušikove okside, teške metale i druge štetne tvari.
Zbog toga nije ispravno reći da iz dimnjaka izlazi samo vodena para. Vidljivi bijeli oblak može sadržavati kondenziranu vodenu paru, ali postrojenje i dalje ima emisije koje se kontinuirano nadziru i moraju zadovoljavati propisane granične vrijednosti.
To je važna razlika kada se govori o tome koliko je neka spalionica čista.
Na krovu skijanje umjesto klasičnog industrijskog objekta
Najneobičniji dio projekta nalazi se iznad samog postrojenja.
Krov CopenHilla pretvoren je u umjetnu skijašku stazu, a kompleks uključuje i pješačke površine te prostor za penjanje. Objekt je visok oko 85 metara, pa je njegova arhitektura postala jednako važna za prepoznatljivost Kopenhagena kao i njegova energetska funkcija.
Ideja je bila jednostavna, ali prilično radikalna, ako se industrijski objekt već mora nalaziti u gradu, zašto njegov prostor ne bi imao i javnu funkciju?
Tako je nastao objekt koji istodobno služi kao infrastruktura za gospodarenje otpadom i prostor za rekreaciju.
Koliko je CopenHill koštao?
Projekt je bio vrlo skup. U različitim izvorima navode se različite procjene ukupne vrijednosti, no riječ je o investiciji od nešto više od pola milijarde eura.
Cijena se ne odnosi samo na samu tehnologiju spaljivanja otpada. U projekt su uključeni veliki kotlovi, turbine, sustavi za pročišćavanje dimnih plinova, infrastruktura za daljinsko grijanje, sama konstrukcija zgrade te neobični sadržaji na krovu.
Drugim riječima, CopenHill nije samo spalionica sa skijalištem, nego ogromni energetsko-infrastrukturni projekt.
Kopenhagen proizvodi manje otpada, ali postrojenje treba gorivo
CopenHill otvara i zanimljivo pitanje koje prati europsku politiku gospodarenja otpadom.
Što se događa kada grad postane uspješniji u recikliranju, a istodobno ima veliko postrojenje koje treba stalnu količinu goriva?
Danska je godinama koristila uvoz određenih količina otpada iz drugih zemalja za energetsko oporablivanje u svojim postrojenjima. To je povezano s činjenicom da je kapacitet sustava za proizvodnju energije iz otpada velik, dok se količine preostalog otpada dugoročno mogu mijenjati zbog boljeg razvrstavanja, recikliranja i smanjenja nastanka otpada.
No, upravo taj primjer pokazuje i jednu od ključnih kontroverzi Waste-to-Energy sustava, postrojenje koje treba kontinuirani dotok otpada može imati interes za održavanje količine otpada, dok europska politika istodobno želi smanjiti nastanak otpada i povećati recikliranje.
Može li takav model biti zanimljiv Hrvatskoj?
CopenHill je zanimljiv upravo zato što pokazuje da moderna infrastruktura za gospodarenje otpadom ne mora nužno izgledati kao klasična industrijska zona.
Za eventualnu izgradnju sličnog postrojenja trebalo bi uzeti u obzir količine i sastav otpada, postojeću infrastrukturu, mogućnost proizvodnje i korištenja toplinske energije, sustav recikliranja, emisijske standarde, troškove izgradnje i rada te dugoročnu dostupnost otpada.
Posebno je važno pitanje što bi se u takvom postrojenju smjelo obrađivati. Komunalni otpad koji nije pogodan za recikliranje i opasni otpad nisu ista kategorija, pa se tehnologija, sigurnosni zahtjevi i sustavi obrade moraju prilagoditi konkretnom materijalu.
CopenHill stoga nije samo priča o neobičnoj zgradi na kojoj se može skijati. On je primjer kako se gospodarenje otpadom može povezati s energetikom.
