Prošlo je 35 godina od pogibije Mire Barešića, jednog od najpoznatijih hrvatskih političkih emigranata i dragovoljaca Domovinskog rata, čija smrt i danas izaziva brojne prijepore. Iako je službena verzija događaja poznata desetljećima, okolnosti u kojima je poginuo tijekom diverzantske akcije 31. srpnja 1991. nikada nisu u potpunosti razjašnjene.
Diverzantska akcija koja je završila tragedijom
Prema službenim podacima, skupina od 14 hrvatskih branitelja krenula je 30. srpnja 1991. iz Vodica prema benkovačkom području s ciljem izvođenja diverzantskih akcija. Dan kasnije, kod sela Miranje Donje, upali su u zasjedu.
U sukobu su poginuli Miro Barešić, Zdeslav Turić, Frane Bokanović i Mile Pandžić, dok je nekoliko njihovih suboraca uspjelo preživjeti.
Međutim, upravo su preživjeli sudionici akcije tijekom godina više puta tvrdili kako nisu stradali slučajno, već da je njihova skupina bila izdana.
Suborci godinama upozoravaju na moguću izdaju
Jedan od preživjelih, Tvrtko Pašalić, još je ranije izjavio kako je uvjeren da je akcija bila kompromitirana prije početka.
Podsjetio je kako su još 1996. godine podnijeli kaznenu prijavu tražeći da se istraži tko je odgovoran za smrt njihovih suboraca, no, prema njegovim riječima, slučaj nikada nije ozbiljno procesuiran.
Pašalić tvrdi da sudionici akcije imaju vlastita saznanja o događajima, ali da očekuju da konačne odgovore daju nadležne institucije.
Obitelj nikada nije prihvatila službenu verziju
Barešićeva kći Jelena Andrea u ranijim je medijskim istupima poručila kako je godinama proganja činjenica da okolnosti očeve smrti nisu rasvijetljene.
Istaknula je da bi, da je poginuo u otvorenoj borbi za Hrvatsku, to smatrala časnom smrću, ali da vjeruje kako je stradao zbog izdaje. Naglasila je kako smatra da bi zbog svih žrtava rata trebalo rasvijetliti svaku nerazjašnjenu pogibiju kako bi se društvo moglo okrenuti budućnosti.
Slične sumnje godinama je iznosila i njegova supruga Slavica Barešić, koja je u ranijim intervjuima tvrdila da vjeruje kako je izdaja došla iz samog državnog vrha. Isticala je da je Miro Barešić bio čovjek koji se dobrovoljno vratio braniti Hrvatsku te da je uvjerena kako je netko protivničkoj strani dojavio detalje akcije.
Pojavile se brojne teorije
Nakon rata u javnosti su se pojavile fotografije Barešićeva tijela, zbog kojih su pojedini sudionici i autori iznijeli različite teorije o načinu njegove smrti. Pojedini članovi obitelji i sudionici akcije tvrdili su kako određene ozljede ne odgovaraju službenoj verziji događaja.
Mirov brat Joško Barešić također je javno iznosio sumnje da su u skupini djelovali ljudi povezani s bivšim jugoslavenskim sigurnosnim službama te da cijeli slučaj nikada nije do kraja istražen.
Bez službenog raspleta
Unatoč brojnim medijskim napisima, svjedočanstvima preživjelih i tvrdnjama članova obitelji, nadležna tijela nisu objavila zaključke koji bi potvrdili ili opovrgnuli navode o mogućoj izdaji.
Tako ni 35 godina nakon pogibije Mire Barešića ne postoji pravomoćan sudski ili službeni zaključak koji bi razriješio okolnosti njegove smrti. Zbog toga ovaj slučaj i dalje ostaje jedna od najpoznatijih nerazjašnjenih priča iz prvih mjeseci Domovinskog rata.
Počasni bleiburški vod odao počast
“U petak, 31. srpnja 2026., u sklopu proslave Dana općine Pakoštane, održana je komemoracija u Miranjima Donjim za Mira Barešića i njegove suborce Zdeslava Turića, Franu Bokanovića i Milu Pandžića.
Najprije su kod spomen obilježja na mjestu pogibije Mira Barešića položeni vijenci u ime obitelji poginulih, predvođeni Mirovom udovicom Slavicom i Zdeslavovom majkom Gordanom, Grada Pakoštana (gradonačelnik Milovoj Kurtov), Ministarstva hrvatskih branitelja (izaslanik ministra Tome Medveda general Ivan Zelić), brojnih braniteljskih udruga, Mirovih suradnika…
U ime Počasnog bleiburškog voda vijenac su položili: voditelj Predstavništva u RH Bože Vukušić, zamjenik predsjednika Nadzornog odbora Jurica Šimunković, potporni članovi Ante Mamić i Tomas Brekalo, te dugogodišnji podupiratelji rada PBV-a Marijan Buconjić, Franjo Ivić i Toni Kolanović (sva trojica bivši politički emigranti iz New Yorka i suborci Mira Barešića iz emigrantskih vremena).
Molitvu pored spomen obilježja izmolio je don Srećko Petrov, župnik Župe sv. Mihovila u Vrani, a potom je služena sveta misa zadušnica u crkvi Uzašašća Gospodinova u Pakoštanima koju je predslavio pakoštanski župnik don Jerolim Lenkić.
Nakon svete mise kojoj je bio nazočan i general Ante Gotovina, predsjednik udruge Hrvatski ratni veterani, general Zvonko Sesar, uručio je Zlatnu plaketu obitelji Barešić koju je preuzela Mirova udovica Slavica.
Na kraju su članovi izaslanstva PBV-a – Vukušić, Šimunković, Mamić i Brekalo, posjetili rodno mjesto Mira Barešića Drage gdje su se pomolili pored skulpture podignute njemu u čast 2016. godine, koju je izradio akademski kipar Ivan Kujundžić.
MIRO BAREŠIĆ – rođen je 10. rujna 1950. u Dragama pokraj Pakoštana, mjestu između Zadra i Šibenika. Premda mu je otac u mladosti bio visoki službenik Narodne milicije, Miro Barešić je vrlo rano došao u sukob s jugoslavenskim komunističkom režimom. Kada je odbio služiti vojni rok u Jugoslavenskoj narodnoj armiji osuđen je na šest mjeseci zatvora koje je odležao na Golom otoku.
Nakon odsluženja kazne Miro Barešić je početkom 1970. godine emigrirao u Švedsku gdje se je povezao se s pripadnicima hrvatske političke emigracije, konkretno Hrvatskim narodnim otporom, u čijoj je organizaciji 7. travnja 1971. sudjelovao u sukobu u jugoslavenskom veleposlanstvu u Stockholmu, kojom prilikom je smrtno stradao jugoslavenski ambasador Vladimir Rolović. Miro Barišić je osuđen 10. rujna 1971. od Zemaljskog suda u Stockholmu na kaznu doživotnog zatvora.
Međutim, 15. rujna 1972. skupina hrvatskih iseljenika otela je zrakoplov koji je letio u pravcu Göteborg – Stockholm. Tražili su oslobađanje hrvatskih zatvorenika iz zatvora u Švedskoj i njihovo slanje zrakoplovom u Španjolsku. Nakon osamnaest mjeseci provedenih u španjolskom zatvoru Miro Barešić se preselio u Paragvaj, gdje je ubrzo postao trener posebnih paragvajskih vojnih jedinica u borilačkim vještinama i tjelohranitelj njihovih glavnostožernih časnika. Dvije godine kasnije, pod novim imenom – Toni Šarić – određen je za šefa osiguranja paragvajskog veleposlanstva u Washingtonu.
Sredinom rujna 1978. u američkom gradu Oklahoma Cityju održavalo se svjetsko prvenstvo u taekwandou. Miro Barešić, pod imenom Toni Šarić, bio je tehnički direktor paragvajske reprezentacije, a i sam se natjecao. U isto vrijeme, jugoslavensku reprezentaciju je predvodio Ante Nobilo koji je po povratku u Zagreb, kako je i sam posvjedočio, slučaj prijavio Udbi koja je ubrzo, na temelju fotografija iz Oklahoma Cityja, otkrila da se iza imena Toni Šarić zapravo krije Miro Barešić. Nastao je diplomatski spor na relaciji Beograd-Washington-Asuncion te je Miro Barišić morao napustiti SAD i vratiti se u Paragvaj. Međutim, pritisci Jugoslavije i Švedske na američke i paragvajske vlasti rezultirale su 17. lipnja 1979. uhićenjem Mira Barešića i njegovim izručenjem SAD-u koje su ga 15. svibnja 1980. izručile Švedskoj gdje je nastavio služiti kaznu doživotnog zatvora.
Nakon što je izdržao predviđeni dio kazne u Švedskoj, Miro Barešić je 10. prosinca 1987. ponovo protjeran u Paragvaj, gdje je živio do početka raspada Jugoslavije.
Kad je Miro Barešić vidio da se Jugoslavija počela raspadati i da Hrvatskoj prijeti velikosrpska agresija, potajno se 12. srpnja 1991. vratio u Hrvatsku. U Zagrebu je dobio dokumente na novo, lažno ime Marko Marić te se stavio na raspolaganje hrvatskom državnom vodstvu. U okviru ZNG–a preuzeo je zapovijedanje jedinicom za posebne namjene, ali je nažalost poginuo već nakon dvadesetak dana, 31. srpnja 1991., pod još uvijek nedovoljno rasvijetljenim okolnostima, u jednoj diverzantskoj akciji u zadarskom zaleđu, točnije u Miranjima Donjim.
Posmrtni ostatci Mira Barešića sahranjeni su 26. lipnja 1992. u Aleji branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoju, a on je posmrtno promaknut u čin bojnika Hrvatske vojske. Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman dodijelio je Miru Barešiću nekoliko visokih državnih odličja, među njima i Red Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u ratu”, objavio je PBV.
(vidi opširnije: Bože Vukušić “Miro Barešić – Život za Hrvatsku”, Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva, Zagreb, 2013.)
