Novinar Gordan Malić u objavi na društvenim mrežama osvrnuo se na odnos platforme Možemo, nevladinih udruga i pokojnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, iznoseći tvrdnje o njihovoj suradnji i kasnijem političkom razlazu.
Malić podsjeća da je Milan Bandić Zagrebom upravljao 22 godine te da je veći dio tog razdoblja bio član SDP-a.
Prema njegovoj ocjeni, nepravilnosti u upravljanju Gradom, uključujući optužbe za pogodovanja, kupovinu glasova i ekološke probleme, postojale su još tijekom Bandićevih mandata kao SDP-ova gradonačelnika.
Tvrdi da su tada, kako navodi, i SDP i dio nevladinih organizacija koje danas povezuje s platformom Možemo ostajali suzdržani u kritikama.
Osvrt na Kuću ljudskih prava
U objavi posebno ističe odluku Grada Zagreba iz 2009. godine da skupini organizacija civilnog društva dodijeli prostor u Selskoj ulici, poznat kao Kuća ljudskih prava.
Malić navodi da su među korisnicima prostora bile organizacije poput Documente, Centra za mirovne studije, B.a.b.e. i Građanskog odbora za ljudska prava.
Prema njegovoj interpretaciji, upravo je nakon Bandićeva izlaska iz SDP-a i predsjedničke kandidature krajem 2009. došlo do promjene odnosa između dijela nevladinog sektora i tadašnjeg gradonačelnika.
“Pravo na grad” i nastanak Možemo
Malić tvrdi da su od 2010. godine uslijedili prosvjedi i političke aktivnosti inicijativa “Pravo na grad” i “Grad je naš”, koje vidi kao preteče platforme Možemo.
Ocjenjuje da su prosvjedi protiv pojedinih zagrebačkih projekata predstavljali početak političkog slabljenja Bandića te istodobno stvaranje novog političkog partnera SDP-u.
Na kraju objave zaključuje kako se danas Milan Bandić ponovno spominje u političkim raspravama, ustvrdivši da ga platforma Možemo koristi u političke svrhe.
Gordan Malić:
“MILAN BANDIĆ DAO IM JE KROV NAD GLAVOM I DONACIJE DA IMAJU ZA RIZI BIZI, TAD GA NISU RUŠILI
Možemovci opet dižu Bandića iz mrtvih, da za njih odradi PR.
Milan Bandić upravljao je Zagrebom 22 godine. Bio je član SDP-a tijekom dva puna gradonačelnička mandata i dijelom trećeg mandata koji je prekinut njegovim isključenjem iz stranke u studenome 2009. godine. Surađivao je i s Račanom i s Milanovićem. Je li Bandić kao SDP-ovac bio pošteniji, uspješniji, bolji gradonačelnik nego kao “nezavisni”? Sumnjam.
U gradu su kralo, kupovalo glasove, dijelilo gradska zemljišta i izbijali su ekološki incidenti još u prvom mandatu. O tome se malo pisalo, ali se puno znalo. Tad su SDP-ovci šutjeli, a nevladine udruge koje danas čine okosnicu stranke Možemo ustajale su u njegovu obranu. Tek u siječnju 2002. godine, nakon što je na raskrižju Gračanske ceste i Đurlekovog puta pod utjecajem alkohola skrivio prometnu nesreću, zatim pokušao pobjeći s mjesta sudara, a po zaustavljanju prijetio policijskom službeniku, vodstvo SDP-a je reagiralo. Umjesto gradonačelničke, Bandić je premješten na dogradonačelnicku funkciju. S nje su ga na idućim izborima ponovo kandidirali za svog gradonačelnika i pobjedili. Nizali su se novi skandali, naročito ekološki povezani sa zbrinjavanjem otpada. Eskalirali su 2009. pobunom stanovnika Jakuševca koji su se samoorganizirali, blokirali promet i danima opsjedali gradsku upravu. Vodstva ni članstva sadašnjeg aktivističko-stranačkog konglomerata Možemo, na ulicama nije bilo. Neki među zelenima su slali priopćenja, objavljivali apele, ali Bandić je po takvima mogao mirno prespavati mandat…
Zašto građanski neposluh među NGO-ima nije buknuo ni te ni prethodnih godina, nego tek iduće 2010. godine?
Jednostavno:
1. Bandić je bio član SDP- a
2. u svibnju 2009. skupini nevladinih udruga za ljudska prava koje danas čine okosnicu stranke Možemo, dodijelo je gradski prostor impozantne kvadrature na zagrebačkoj Trešnjevci – nazvan Kuća ljudskih prava.
Riječ je o dvije stambene zgrade s desetak ureda i pratećim prostorijama za rad i boravak u Selskoj 112. Taj je privremeni status potrajao, pa Documenta, Centar za mirovne studije, B.a.b.e., Građanski odbor za ljudska prava i drugi, još uvijek tamo djeluju, vjerujem već i kao vlasnici ili suvlasnici prostora kojeg im je darovao Bandić.
Potkraj 2009. Bandić je izbačen iz SDP-a jer se kandidirao na predsjedničkim izborima kao “neovisni”. Novo rukovodstvo stranke na čelu sa Zoranom Milanovićem pružalo mu je podršku sve do tada.
Od iduće godine na Bandića kreće hajka nevladinih organizacija udruženih u pokret “Pravo na grad”, pa “Grad je naš”, i na kraju u “Možemo”. Nevladine organizacije inficirane ekološkim boljševizmom pokrenule su 2010. seriju uličnih prosvjeda protiv građevinskog projekta Tomislava Horvatinčića, danas ni sam dragi Bog ne može sa sigurnošću reći zašto, osim da posluži kao uvod u rušenje Milana Bandića.
U svakom slučaju, SDP je napokon stvorio pouzdanog partnera na ljevici, kakvog HDZ nikad nije uspio dobiti na desnici.
Bandić ventilira u grobu zbog svega, a toliko im je dao…










