Jedan od utemeljitelja HDZ-a i akademski kipar Ivan Kujundžić osvrnuo se na obilježavanje 22. lipnja, ocijenivši kako Hrvatska previše pozornosti posvećuje događajima vezanim uz šumu Brezovicu, dok se nedovoljno ističe značaj Bitke kod Siska iz 1593. godine.
U svom osvrtu Kujundžić ističe da bi pobjeda hrvatskih, slovenskih i habsburških snaga nad Osmanlijama kod Siska trebala zauzimati važnije mjesto u nacionalnoj memoriji jer je, prema njegovu mišljenju, riječ o jednoj od ključnih pobjeda hrvatske povijesti.
Podsjeća kako je Bitka kod Siska, koja je završena 22. lipnja 1593. godine, označila prekretnicu u sukobima s Osmanskim Carstvom te zaustavila njegovo daljnje napredovanje prema zapadu Europe.
S druge strane, smatra da obilježavanje Dana antifašističke borbe i događaja povezanih sa sisačkim partizanskim odredom i dalje izaziva duboke društvene podjele.
Kujundžić navodi kako se u javnom prostoru često naglašava antifašistička dimenzija partizanskog pokreta, dok se istodobno, prema njegovu mišljenju, nedovoljno govori o poslijeratnim komunističkim zločinima, političkim progonima i masovnim likvidacijama.
Osvrnuo se i na ovogodišnje obilježavanje u Brezovici, istaknuvši kako premijer Andrej Plenković nije sudjelovao u programu, dok je predsjednik Zoran Milanović održao govor u kojem je naglasio važnost antifašističke tradicije i povijesne pomirbe.
Prema Kujundžiću, istinska pomirba nije moguća bez otvorenog suočavanja sa svim totalitarnim režimima i zločinima koji su obilježili hrvatsku povijest tijekom 20. stoljeća.
Pozvao je na uravnoteženiji odnos prema povijesnim događajima te istaknuo kako bi moderna Hrvatska trebala graditi svoj identitet na državotvornim i pobjedničkim trenucima poput Bitke kod Siska, obrane Vukovara i vojno-redarstvene operacije Oluja.
Kaže i kako Hrvatska treba dostojanstveno komemorirati sve žrtve i jasno osuditi svaki oblik totalitarizma, uz veći naglasak na događajima koji, kako navodi, pridonose nacionalnom zajedništvu i jačanju svijesti o hrvatskoj državnosti i slobodi.
Ivan Kujundžić:
HRVATSKA JOŠ PO ŠUMAMA I GORAMA?!
Umjesto da 22. lipnja obilježavamo jednu od najslavnijih pobjeda svoje povijesti, Hrvatska i dalje službeno slavi komunističke događaje vezane uz šumu Brezovicu.
Dok se u mnogim europskim državama nacionalni identitet gradi na velikim pobjedama, povijesnim prekretnicama i državotvornim postignućima, Hrvatska kao da i dalje luta po bespućima šuma i gora vlastitih ideoloških podjela.
Na isti nadnevak kada se obilježava okupljanje skupine komunista u Brezovici, umotavajući ih u celofan antifašizma, gotovo se prešućuje velika pobjeda kod Siska iz 1593. godine. A upravo je ta pobjeda jedna od najvažnijih u hrvatskoj povijesti.
Bitka kod Siska, koja se odvijala od 15. do 22. lipnja 1593. godine, bila je prva velika hrvatska pobjeda nad Osmanlijama nakon katastrofe na Krbavskom polju gotovo stoljeće ranije. Hrvatske, slovenske i habsburške snage nanijele su težak poraz osmanskoj vojsci i zaustavile njezino daljnje prodiranje prema zapadnoj Europi. Tom pobjedom uspostavljen je novi odnos snaga na hrvatsko-turskoj međi, a Hrvatska je još jednom potvrdila kao predziđe kršćanstva i europske civilizacije.
Takav bi datum trebao biti razlog nacionalnog ponosa i zajedništva.
Umjesto toga, pozornost se ponovno usmjerava prema šumi Brezovici, mjestu koje za jedne predstavlja početak antifašističkog otpora, a za druge simbol početka jedne ideologije koja je nakon rata uspostavila totalitarnu vlast, obilježenu jednoumljem, političkim progonima i masovnim likvidacijama bez suđenja.
Dobro je Andrej Plenković i ove godine izostao iz Brezovice, dok je predsjednik Zoran Milanović ondje ponovno održao svoj politički epski govor. U njemu je ponešti i priznao ono što se često nastoji prešutjeti – kako je osnivanje sisačkog partizanskog odreda vremenski povezano s njemačkim napadom na Sovjetski Savez. No pritom je izostavio podsjetiti kako brezovačkim komunistima i staljinistima prethodne gotovo dvije godine nije smetao pakt između Hitlera i Staljina, kao ni zajednička okupacija Poljske.
U svom govoru Milanović je govorio o Paveliću, ustašama, Srbima s Banovine i Korduna, o pomirbi i povijesnim podjelama. Međutim, ostao je dužan odgovor na jedno važno pitanje: može li se vjerodostojno govoriti o antifašizmu, a istodobno sustavno prešućivati ili relativizirati komunističke zločine?
Pod krinkom antifašizma desetljećima se umanjuju ili opravdavaju zločini komunizma, jednoga od najvećih totalitarizama 20. stoljeća.
Riječ je o sustavu koji je iza sebe ostavio političke progone, logore, masovne grobnice i likvidacije bez suđenja.
O djelovanju KNOJ-a, poslijeratnim likvidacijama i odgovornosti pojedinaca poput Vlade Janjića Cape i danas se prešućuje što bi u svakom istinski demokratskom društvu doživjelo istinsku osudu.
U svom „pomirbenom“ tonu Milanović pokušava izjednačiti različite povijesne osobe i razdoblja, stvarajući dojam da su svi bili dio istog političkog obrasca. Takav pristup ne vodi pomirenju nego zamagljivanju povijesnih činjenica. Pomirenje nije moguće bez istine, a istina ne može biti selektivna.
Predsjednik je također požalio što Hrvatska nije jedinstveno obilježila oslobođenje Zagreba 9. svibnja. No teško je očekivati istinsko zajedništvo dok se od građana traži da prijeđu preko najtežih poslijeratnih zločina bez jasne moralne i političke osude njihovih počinitelja, čije se masovne grobnice po Zagrebu i okolici svakodnevno otkrivaju.
To na žalost nije bilo oslobođenje već novi zločin!
Veliki humanist dr. Slobodan Lang jednom je rekao:
„U Drugom svjetskom ratu porazili smo zlo, ali dobro nije pobijedilo.“
U toj se rečenici možda nalazi najtočniji opis hrvatskog iskustva 20. stoljeća.
Poraz nad fašizma bio je nužan i civilizacijski važan. Međutim, pobjeda nad jednim zlom ne može biti opravdanje za uspostavu drugoga još većeg zla.
Moderna Republika Hrvatska treba slaviti svoje istinske pobjede, dostojanstveno komemorirati svoje tragedije i jednako jasno osuditi svaki totalitarizam. Treba se ponositi Siskom, Vukovarom, Olujom i svim trenucima u kojima je branila svoju slobodu i opstojnost.
U demokratskoj Hrvatskoj svatko ima pravo slaviti što želi, u svom domu, svom dvorištu ili svojoj šumi. No država ne bi smjela promicati sadržaje koji iskrivljuju povijesne činjenice ili prešućuju zločine samo zato što su počinjeni pod politički prihvatljivim zastavama.
Stoga vrijeme je da Hrvatska prestane živjeti po šumama i gorama, u rekvijemu ideoloških podjela te se okrene onim događajima koji nas okupljaju, oblikujuć nam svijest o našoj državnost, slobodi, političkom i kulturnom identitetu.
