Visoki kazneni sud potvrdio je presudu kojom je Branimir Glavaš pravomoćno osuđen na sedam godina zatvora zbog ratnog zločina nad civilnim stanovništvom tijekom 1991. godine u Osijeku.
Riječ je o jednom od najpoznatijih ratnih procesa u Hrvatskoj, poznatom kao slučaj “selotejp“, koji se odnosi na nezakonita uhićenja, zlostavljanja i ubojstva civila srpske nacionalnosti za vrijeme srbijanske agresije na Hrvatsku.
Uz Glavaša, pravomoćno su osuđeni i njegovi suoptuženici. Gordana Getoš Magdić dobila je četiri godine zatvora, dok su Dino Kontić i Zdravko Dragić osuđeni na po tri godine zatvora.
Sud odbio sve žalbe
Visoki kazneni sud odbio je žalbe državnog odvjetništva i optuženika te u cijelosti potvrdio presudu Županijskog suda u Zagrebu.
Prema presudi, Glavaš je kao zapovjednik znao da njemu podređeni vojnici nezakonito privode i zlostavljaju civile, ali nije poduzeo ništa da to spriječi. Sud je utvrdio i da je naredio osnivanje tajne skupine koja je provodila nezakonita uhićenja, mučenja i likvidacije civila.
Mučenja i ubojstva civila
Sud je podsjetio na niz zločina počinjenih između srpnja i prosinca 1991. godine tijekom obrane Osijeka.
Među najtežim slučajevima navodi se mučenje civila koji je prisiljen piti sumpornu kiselinu iz akumulatora prije nego što je ubijen vatrenim oružjem. U drugim slučajevima žrtvama su prije likvidacije ruke i usta bili oblijepljeni selotejp trakom, nakon čega su ubijene i bačene u rijeku Dravu.
Jedan od civila uspio je preživjeti strijeljanje i pad u Dravu, a sud je utvrdio da je kasnije izdana naredba za njegovu likvidaciju u bolnici, koja nije izvršena.
Zašto kazne nisu veće?
Sud je kao olakotne okolnosti uzeo u obzir dosadašnju neosuđivanost optuženika, njihove osobne prilike te doprinos obrani Hrvatske izvan konteksta počinjenih zločina.
S druge strane, otegotnim su ocijenjeni način izvršenja zločina, broj žrtava, izravna namjera počinitelja te činjenica da su mete bili nezaštićeni civili, većinom srpske nacionalnosti.
Za Glavaša je sud zaključio da izrečena kazna od sedam godina odgovara težini djela i njegovoj ulozi u događajima.
“Ratni zločin nikada ne zastarijeva”
U obrazloženju presude Visoki kazneni sud ističe kako će izrečene kazne ostvariti svrhu kažnjavanja te poslati jasnu poruku da ratni zločini ne mogu ostati nekažnjeni.
“Zločin će doživjeti potpunu osudu, njegovi počinitelji će dobiti pravednu kaznu, a ova presuda bit će jasna poruka svima da ratni zločin nikada ne može zastarjeti i da neće proći nekažnjeno”, navodi se u odluci suda.
Potvrdom presude okončan je jedan od najdugotrajnijih i najznačajnijih sudskih postupaka za ratne zločine vođenih pred hrvatskim pravosuđem.
Cijelo priopćenje VKS-a:
Visoki kazneni sud potvrdio osudu za ratni zločin protiv civilnog stanovništva
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je donio presudu kojom je odbio žalbe državnog odvjetnika i 4 optuženika te potvrdio prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Zagrebu. Time je postala pravomoćna presuda kojom je četvoro optuženika proglašeno krivima za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Prva optuženica osuđena je na kaznu zatvora 4 (četiri) godine, drugi i treći optuženik na kaznu zatvora po 3 (tri) godine, a četvrti optuženik na kaznu zatvora 7 (sedam) godina.
Četvrti osuđenik je osuđen jer je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, iako je bio dužan, propustio spriječiti da se civilno stanovništvo muči, da se nečovječno postupa prema njemu, da mu se nanose ozljede tjelesnog integriteta i da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja, kao i jer je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredio da se civilno stanovništvo ubija, da se nečovječno postupa prema njemu i da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja.
Prva optuženica je osuđena jer je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredila da se civilno stanovništvo ubija i nečovječno postupa prema njemu te da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja. Drugi i treći optuženik su osuđeni jer su, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, ubijali civilno stanovništvo, nečovječno postupali prema njemu i primjenjivali protuzakonita zatvaranja.
Između srpnja i prosinca 1991. godine, tijekom obrane Osijeka, optuženici su djelovali kao zapovjednici i pripadnici vojnih postrojbi s ciljem zastrašivanja i odmazde nad civilima, uglavnom srpske narodnosti. Četvrti optuženik je znao da njemu podređeni vojnici nezakonito lišavaju slobode i zlostavljaju civile, ali to nije spriječio, pa su oni u podrumu jednog civila udarali nogama, rukama, dijelovima oružja i palicama zadavši mu ozljede, a drugog civila u jednoj garaži su mučili prisiljavanjem da popije sumpornu kiselinu iz akumulatora i potom je usmrćen vatrenim oružjem.
Osim toga, iste godine, četvrti optuženik je naredio da se osnuje posebno tajna grupa za neovlaštena lišavanja slobode, zlostavljanja i likvidacije. Pripadnici te grupe, među kojima su bili i ostali optuženici, sustavno su otimali civile iz njihovih domova, zatvarali ih, a potom ih odvodili na obalu rijeke Drave gdje su ih usmrćivali vatrenim oružjem i bacali u rijeku. Jedan od civila preživio je strijeljanje i pad u Dravu, nakon čega je četvrti optuženik neuspješno naredio njegovu likvidaciju u bolnici.
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra da će izrečene kazne zatvora ispuniti svrhu kažnjavanja. Pravilno je prvostupanjski sud, s obzirom na raspoložive dokaze, utvrdio i ocijenio sve okolnosti na strani optuženika koje utječu na izbor vrste i mjere kazne. Tako je kao olakotne okolnosti prvostupanjski sud pravilno cijenio raniju neosuđivanost svih optuženika za kaznena (uključujući i krivična) djela, njihove osobne i obiteljske prilike (uključujući i njihovu starosnu dob u vrijeme počinjenja djela) te, izvan konteksta inkriminiranih događaja, njihov doprinos obrani Republike Hrvatske.
Kao otegotno pravilno je svim optuženicima cijenjeno da su krivično djelo za koje su osuđeni počinili s najvišim stupnjem krivnje (direktni umišljaj), pobude počinjenja krivičnog djela (zastrašivanje i odmazda prema civilnim stanovnicima većinom srpske nacionalne pripadnosti uz izliku da se radi o osobama koje su navodno surađivale s neprijateljem), težinu počinjenih djela (radnje počinjenja usmjerene na jednu nezaštićenu kategoriju civilnog stanovništva u vrijeme oružanog sukoba i obrane Republike Hrvatske), način počinjena djela (žrtva natjerana da popije akumulatorsku tekućinu, žrtvama prije likvidacije ruke i usta oblijepljeni selotjep trakom, a nakon izvršenih ubojstava tijela žrtava bacana u Dravu), jakost povrede zaštićenoga dobra (znatno odstupa od uobičajene povrede zaštićenog dobra kod krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, što se očituje u krajnjem nepoštivanju ljudskog života i dostojanstva) te broj žrtava (razmjerno radnjama svakog od optuženika). Nadalje, cijenjena je i uloga te doprinos svakog od optuženika ponaosob u ostvarenju djela. Pored toga kao otegotnim su pravilno cijenjene prvoj optuženici druge okolnosti što se odnose na počiniteljevu ličnost pa tako njen odnos prema sudionicima ovog sudskog postupka (svjedoke naziva omalovažavajućim imenima).
Navedene olakotne okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju osobito olakotne okolnosti u odnosu na prvu optužnicu, drugog optuženika i trećeg optuženika zbog kojih se svrha kažnjavanja u odnosu na te optuženike može postići i kaznama blažim od propisanih, pa je stoga, u granicama ublažavanja propisanim zakonom, pravilno prva optuženica osuđena na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, a drugi optuženik i treći optuženik na kaznu zatvora u trajanju od po tri godine. Tako izrečene kazne primjerene su svim okolnostima konkretnog slučaja te općoj svrsi kaznenopravnih sankcija kao i svrsi kažnjavanja.
U odnosu pak na četvrtog optuženika, izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina primjerena je kako težini i posljedicama djela, tako i stupnju krivnje ovog optuženika te da će se upravo tom kaznom ostvariti zakonom predviđena svrha kažnjavanja. Utvrđene olakotne okolnosti na strani ovog optuženika, u kontekstu naprijed navedenih značajnih otegotnih okolnosti, ne opravdavaju izricanje blaže kazne. Pri tome, protek vremena od počinjenja djela, pravilno nije cijenjen olakotnim pri odmjeravanju kazne, kao ni (s time povezana) duljina trajanja ovog kaznenog postupka.
Izrečene kazne svim optuženicima će u dovoljnoj mjeri utjecati na optuženike da ne čine kaznena djela, da shvate krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka, ali i na druge građane da se klone činjenja kaznenih djela. Ovako izrečenim kaznama zatvora u odnosu na sve optuženike, zločin će doživjeti potpunu osudu, njegovi počinitelji će dobiti pravednu kaznu, a sa stajališta generalne prevencije ova presuda biti će jasna poruka svima da ratni zločin nikada ne može zastarjeti i da neće proći nekažnjeno.
