Financijska stručnjakinja i zastupnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini Dina Dogan objasnila je zašto neće podržati aktualni sindikalni prosvjed za veće plaće i mirovine, iako, kako kaže, razumije nezadovoljstvo građana.
U opširnoj objavi istaknula je da su razlozi za prosvjed “stvarni i legitimni”, upozorivši na snažan rast cijena hrane, stanovanja i pad kupovne moći posljednjih godina. Ipak, smatra da su rješenja koja se nude pogrešna.
Problem nije bol, nego dijagnoza
Dogan tvrdi da je ključni problem u načinu na koji se pokušava riješiti kriza standarda.
Prema njezinim riječima, značajan rast plaća u javnom sektoru posljednjih godina, bez odgovarajućeg rasta produktivnosti, doveo je do dodatnog inflatornog pritiska.
“Što se događa kada se u kratkom roku u sustav ubaci 1,6 milijardi eura, a da se pritom ne stvori nova vrijednost? Događa se inflacija potražnje”, navodi.
Kritika sindikalnih zahtjeva
Posebno se osvrnula na zahtjeve za povećanjem minimalne i prosječne plaće te mirovina, postavljajući pitanje njihove održivosti.
Naglašava kako se u javnom sektoru plaće financiraju iz poreza, što, prema njezinom stavu, dodatno opterećuje privatni sektor – obrtnike i poduzetnike.
“Svaka nova povišica, bez reformi, znači ili veće poreze ili veće zaduživanje države”, upozorava.
Predlaže drugačiji model
Kao alternativu predlaže uvođenje automatske indeksacije plaća i mirovina na inflaciju, po uzoru na neke europske zemlje. Smatra da bi takav sustav očuvao kupovnu moć bez dodatnog poticanja rasta cijena.
Uz to, zalaže se za smanjenje poreznog opterećenja rada, reformu mirovinskog sustava, promjene u javnom sektoru te povećanje ponude stanova umjesto subvencioniranja potražnje.
Ovo nije rješenje
Dogan poručuje kako aktualni prosvjed, iako motiviran opravdanim nezadovoljstvom, ne vodi prema dugoročnom rješenju.
“Traži se dodatna isporuka iz iste pumpe koja je napuhala cijene. Lijek koji se nudi ista je bolest, samo u većoj dozi”, zaključila je Dina Dogan.
Cijela objava:
[Zašto ovaj prosvjed neće riješiti ono što prosvjednici traže i zašto mene NEĆETE na njemu vidjeti]
Iako je ovo sklizak teren i politički se gotovo nitko ne usudi istupiti u ovom tonu, pišem ovo kao žena koja je cijeli radni vijek provela u privatnom sektoru, sama obrtnica i poduzetnica, odrasla u obiteljskom obrtu gdje smo znali što znači ne imati za familiju na kraju mjeseca jer je sve prethodno namireno (država i radnici), a danas radi i u visokom obrazovanju. Ova pozicija između svjetova omogućuje mi pogled koji možda nije čest u javnoj debati.
Bol koja pokreće ovaj prosvjed je stvarna i legitimna. Hrana je u pet godina poskupjela gotovo 50 posto, stanovanje je postalo nedostupno mladima, a inflacija je u istom razdoblju pojela oko 28 posto kupovne moći. Umirovljenici doista ne mogu dostojanstveno živjeti, mnoge obitelji svaki mjesec balansiraju između osnovnih potreba. Sve to stoji i nitko ozbiljan to ne može poreći.
Ono o čemu želim razgovarati nije bol, nego dijagnoza uzroka i izbor lijeka. Mislim da je i jedno i drugo promašeno, i to ne zato što su ljudi koji organiziraju prosvjed u krivu u svojim motivima, nego zato što je politički mehanizam u koji su uhvaćeni strukturno pogrešan.
U razdoblju od 2016. do rujna 2025. bruto plaća u državnim i javnim službama porasla je nominalno za 99 posto, a realno, nakon što se odbije inflacija, za 52,8 posto. To nisu brojke oporbe ni nezavisnih analitičara, to su brojke same Vlade. Osnovica je u istom razdoblju porasla za 48 posto, a velika reforma koeficijenata u travnju 2024. donijela je dodatno prosječno povećanje od 32 posto za 244 tisuće zaposlenika. Ukupno izdvajanje samo za tu reformu iznosilo je 1,63 milijarde eura, a premijer ju je sam nazvao “najvećim povećanjem plaća u povijesti”.
Što se događa kada državna blagajna u kratkom roku ubaci 1,6 milijarde eura u potrošnju, a da se u realnoj ekonomiji nije stvorilo 1,6 milijarde eura dodatne vrijednosti? Događa se udžbenička inflacija potražnje. Novac se pojavljuje, roba se ne pojavljuje, cijene rastu. Ovo nije mišljenje, ovo je aritmetika koja se uči u prvom tjednu Makroekonomije ili kod mene na Javnim financijama. Dođite ako vam se čini zanimljivim .
Hrvatska je kroz 2025. bila među tri najviše zemlje eurozone po stopi inflacije. U siječnju 2025. bila je prva sa stopom od 5 posto, a u ožujku 2026. ponovno prva, s 4,8 posto. To je viša stopa i od najcrnjih prognoza za problematične zemlje eurozone. Mi plaćamo račun za politiku koja je godinama kupovala socijalni mir kroz diskrecijska povećanja, umjesto da gradi sustavne mehanizme.
Pa ako baš hoćemo, mislim da je ključna odluka koja je trebala biti donesena prije bilo kakvih paušalnih povišica trebala biti uvođenje automatske indeksacije plaća i mirovina na inflaciju, po uzoru na Belgiju, Luksemburg i Cipar. To je sustav u kojem plaće i mirovine automatski prate rast cijena prema zakonskoj formuli, bez godišnjih pregovora i bez političkog odlučivanja. Indeksacija nije isto što i povišica. Indeksacija štiti ono što si već zaradio, čuva realnu vrijednost kupovne moći, ne stvara novu potražnju i ne napuhuje cijene. Još važnije, indeksacija depolitizira plaće. Ne pregovara se svake godine, ne kupuje se socijalni mir pred izbore, ne stvaraju se situacije u kojima skupine s jačim pregovaračkim položajem prolaze bolje od onih s slabijim. Inflacija ode gore, plaće i mirovine prate, nema manipulacije, nema političkih trgovina, nema stvaranja nepravdi između sektora i generacija.
Umjesto toga, hrvatska politika je izabrala put ciljanih, diskrecijskih, politički dogovorenih povećanja, a taj put po svojoj prirodi stvara nejednakosti. Ne između “dobrih” i “loših” radnika, nego između onih čije plaće država može direktno povisiti i onih čije ne može, između umirovljenika koji su otišli u mirovinu po povoljnijoj formuli i onih koji nisu, između obrtnika koji sami plaćaju doprinose i zaposlenika čije doprinose plaća netko drugi.
E sada ono što čvrsto zastupam i ponavljam kao papiga. Kada se traži minimalna plaća od 1100 eura, prosječna od 2200 eura i prosječna mirovina od 1100 eura neto, pošteno pitanje glasi: iz kojih prihoda se to plaća? U privatnom sektoru odgovor je jasan. Poslodavac koji može, plati. Poslodavac koji ne može, zatvori firmu ili preseli posao u Srbiju, Bosnu, Poljsku, pa hrvatska ekonomija gubi i tu plaću i tog radnika i sve povezane familije. Tržište je bolno, ali je pošteno, jer cijena rada odražava produktivnost. U javnom sektoru plaću plaća porezni obveznik, a najveći teret poreznog opterećenja u Hrvatskoj nose obrtnici, mali poduzetnici, samozaposleni, upravo oni koji nemaju sindikat iza sebe i nemaju mogućnost organizirati prosvjed. Svaka nova povišica u javnom sektoru, ako nije popraćena strukturnim reformama, u konačnici znači ili veće poreze za njih ili veće zaduživanje države, što je opet odgođeni porez.
Moj otac je cijeli život bio obrtnik. Nitko nikada nije organizirao prosvjed za njega. Nitko nikada nije tražio da se njegova sad bijedna mirovina indeksira. Kada je u krizi imao teške mjesece, nije dolazila sindikalna središnjica nuditi solidarnost. Naprotiv, bio je prokazivan jer je “privatnik”, kao da se radi o herezi! Znate tko je dolazio? Dolazila je Porezna uprava tražiti svoje. Dan nije zakasnio s isplatom plaća niti porezima. Ovo nisu iznimke, ovo je masa ljudi u Hrvatskoj koji ne postoje u političkim kalkulacijama jer nemaju organiziranu zastupljenost iako se i to mijenja posljednjih godina. Vidimo to. Ali u odnosu na klasične sindikate, kao da za njih nema mjesta za stolom.
Dakle, podržala bih prosvjed koji traži smanjenje poreznog opterećenja rada, posebno za niska i srednja primanja, uvođenje automatske indeksacije plaća i mirovina na inflaciju, strukturnu reformu mirovinskog sustava koja priznaje demografsku stvarnost, reformu javnog sektora koja bolje vrednuje rezultate, i politiku stanovanja usmjerenu na povećanje ponude, a ne na subvencije potražnje koje same cijene dižu. To bi bila borba za zdraviji sustav, a ne za veći komad istog nepravednog kolača. Razlika je bitna. Sustavne promjene štite sve, i one glasne i one tihe, i one u javnom i one u privatnom sektoru, i one koji su već u mirovini i one koji će tek ići.
Sve u svemu, ono što ovaj prosvjed traži, koliko god motivi bili razumljivi, u svojoj je logici traženje dodatne isporuke iz iste pumpe koja je prvo napuhala cijene koje sada zovemo nepodnošljivima. Lijek koji se nudi ista je bolest, samo u većoj dozi.
Bol razumijem. Ali ne mogu prešutjeti da je postojao drugačiji put, i da taj put još uvijek postoji. Samo nije glasan, a plaća sve račune!!!
Veliki sindikalni prosvjed u Zagrebu: Hrvatska je postala preskupa za vlastite ljude
