Saborski zastupnik Josip Dabro oglasio se nakon što mu je posvećena naslovnica Jutarnjeg lista s velikim naslovom “Na Dabrinoj srpskoj djedovini”, poručivši da je svjestan da izaziva otpor zbog svojeg prijedloga zabrane komunističkih simbola.
U objavi je naveo kako je očekivao reakcije moćnih struktura zbog svoje inicijative te ustvrdio da se protiv njega koriste udbaške metode i pokušaji diskreditacije kroz tematiziranje obiteljskog podrijetla. Posebno se osvrnuo na navode o nacionalnosti njegove majke, istaknuvši da to, kako tvrdi, nikada nije bila tajna.
Dabro je u poruci ustvrdio kako su napisi o njegovoj obitelji pokušaj difamacije i skretanja pozornosti s političke rasprave o zabrani komunističkih simbola. Također je odbacio navode o pojedinim članovima obitelji, iznijevši vlastitu verziju ratnih događanja i naglasivši ulogu svojega oca u Domovinskom ratu.
“Ne povlačim se lako i ne dam na obitelj”, poručio je, dodajući kako ga napadi neće odvratiti od političkih ciljeva.
Podsjetimo, rasprave o zakonskoj regulaciji i zabrani totalitarnih simbola povremeno se otvaraju u hrvatskom javnom prostoru, izazivajući podijeljene reakcije političkih aktera i javnosti.
Cijela Dabrina objava:
“ZNAM DA SMETAM
Znao sam ja kome stajem na žulj svojim prijedlogom zabrane komunističkih simbola. Moćnim lutkarima iz sjene, nasljednicima i đacima onih koji su uveli komunističku strahovladu na kostima stotina tisuća Hrvata koje danas iskapamo iz masovnih grobnica.
Ovu su priču o meni koji smetam napisali vrlo moćni ljudi, a ne neki novinarski šegrt koji je prema informacijama agenta s Batajnice obilazio lokalna groblja s onu stranu Save da bi ustanovio, zamislite, da je moja majka Srpkinja. Što nikad nije ni bila tajna i to u Otoku zna svak živ.
Kad tim strukturama stanete na žulj, obiteljsko je stablo predmet novinskih naslovnica, dila se rodnim listovima, a krvna zrnca broje se s TV ekrana. Sve metode koje se nikad ne smiju primijeniti na njih i njihove jer, kako su nas učili, takve stvari ne pripadaju civiliziranom svijetu, oni spremno koriste za difamaciju svojih neprijatelja.
Uvijek preko istih tiskovina, istih TV emisija, istih novinara. Potpis je uvijek isti, a osjeti se i batajnički smrad drukera čija obiteljska prošlost nikad neće biti na naslovnici.
Kad toj bandi smetate kao što ja smetam, onda vam izmisle i strica kojega nemate. Da imam strica, vjerojatno bi se zvao Ivan, a Mišo mi je ujak.
Tog predratnog milicionera moj je otac Pavo, branitelj Odžaka od prvog dana do pada, izvukao od tamo kad su krenula ratna događanja i Mišo ni metka na Hrvate nije ispalio. Otac je nakon pada Odžaka završio u Otoku i bio na prvoj crti u odori HV-a do lipnja 1995.
Udbaške metode trebale bi me valjda uvjeriti da odustanem. Da se povučem bez zabrane komunističkih simbola jer se igram s opasnim stvarima.
Ali ako išta znaju o meni, a očito je da su me dobro proučavali preko svojih agenata, trebali bi znati da ne dam na obitelj i da se ne povlačim lako.
Kad zapjevam, Partija mi sudi… Ali zato spavam snom pravednika, a Partija neće mirno spavati”.
