Financijska stručnjakinja i zagrebačka gradska zastupnica Dina Dogan oglasila se povodom javnih rasprava o kupnji stana saborske zastupnice Možemo Sandre Benčić, koristeći taj slučaj kao povod za širi osvrt na dugogodišnju praksu neprijavljenih isplata u prometu nekretninama.
U objavi Dogan opisuje, kako navodi, potpuno hipotetsku situaciju poznatu generacijama Zagrepčana, kupnju stana u centru grada po ugovorenoj cijeni, uz neslužbeni dio isplate u gotovini.
“Na papiru je sve uredno: ugovor, bilježnik, zemljišne knjige. Ali onda se pojavi ona rečenica koju svi znaju, a nitko ne piše, ostalo ide u kešu”, navodi Dogan, ističući da takav iznos ne postoji u službenim evidencijama, ali postoji u realnosti.
Prema njezinim riječima, takva praksa više ne prolazi nezapaženo.
“Zagreb 2026. više nije Zagreb 1996. Danas se ne gleda samo papir, nego cijeli životni trag novca: računi, krediti, tržišne cijene po ulicama i kvadratima. Kada se prijavi cijena znatno niža od tržišne, to ne ostaje ispod radara”, poručuje Dogan.
Naglašava da se razlike između prijavljene i stvarne cijene nekretnina ne gube, već postaju predmet interesa poreznih i financijskih institucija.
“Ako je stan plaćen 400 tisuća eura, a prijavljeno je 300, onih 100 tisuća ne nestaje. To postaje pitanje: odakle je novac, zašto nije prijavljen i zašto nije oporezovan”, upozorava.
Dogan ističe kako problem nije vezan uz jednu osobu ili jedan konkretan slučaj, već ima šire društvene posljedice.
“Svaki euro sakriven u gotovini znači veći teret za one koji plaćaju sve po pravilima. Svaki lažni ugovor dodatno diže cijene kvadrata i potkopava vrijednost poštenog rada”, navodi.
Zaključno poručuje da rasprava o nekretninama nije samo pitanje pojedinačnih kupoprodaja, već odraz vrijednosti grada i društva.
“Pitanje je želimo li grad u kojem se živi od rada, plaće i kredita ili grad kuverti, šapata i prešutnih dogovora. Takve se priče možda šapuću tiho, ali istina na kraju uvijek pokuca na vrata”, zaključuje Dogan.
Cijela objava:
“U jednoj ulici u centru grada, u jednoj zgradi koja pamti Austro-Ugarsku, ratove i potrese, prodavao se stan. Ni prvi, ni zadnji. Klasična zagrebačka priča kakvih ima tisuće. Na papiru je pisalo da stan vrijedi određeni iznos, ugovor je bio uredan, bilježnik je udario pečat, zemljišne knjige su odradile svoje i sve je, barem naizgled, bilo čisto i zakonito.
Ali u ovoj priči (potpuno hipotetskoj, naravno) pojavi se ona rečenica koja se u Zagrebu već desetljećima šapuće po haustorima i kafićima: “A ostalo ide u kešu.” Nema je u ugovoru. Nema je u zemljišnim knjigama. Nema je u poreznim rješenjima. Postoji samo u tišini između dvije osobe koje misle da su se dobro snašle.
Kupac misli da je pametan jer je platio manje poreza i ne mora prikazat porijeklo novca. Prodavatelj misli da je još pametniji jer je dio novca ostao nevidljiv. Država se u toj priči doživljava kao spora i naivna. Ali Zagreb 2026. više nije Zagreb 1996. Danas se ne gleda samo papir, nego se gleda cijeli životni trag novca: od računa, preko kredita, do tržišnih cijena po ulicama, katovima i kvadratima.
Kad se negdje prijavi cijena koja je znatno niža od realne tržišne, to ne ostane neprimijećeno. Sustavi uspoređuju, banke prijavljuju, porezna analizira, a nesrazmjeri počnu svijetliti kao upozorenja na ekranu. I tada ono što je izgledalo kao sitni dogovor među “snalažljivima” postaje predmet službenog interesa, a bajka se pretvara u spis.
Jer ako je stan stvarno plaćen, recimo, 400 tisuća eura, a prijavljeno je 300, onih 100 tisuća ne nestaje. Oni ne ispare. Oni postanu pitanje: odakle su došli, zašto nisu prijavljeni, tko ih je imao i zašto nisu oporezovani. To je pitanje koje ne postavlja susjed, nego institucije. I to pitanje zna biti vrlo neugodno.
I sad dolazimo do dijela koji pogađa sve nas, iako se čini da se tiče samo “njih”. Svaki euro koji se plati u kešu i sakrije od sustava znači da netko drugi mora platiti više. Svaki lažni ugovor gura cijene kvadrata još više gore. Svaki takav dogovor čini da pošten rad sve manje vrijedi, a “snalažljivost” postaje nova valuta.
Zato ovdje uopće nije riječ o jednom stanu, jednoj ulici ili jednoj osobi. Riječ je o tome kakav grad želimo biti. Grad u kojem se živi od rada, plaće i kredita, ili grad u kojem se živi od kuverti, šapata i “znaš već kako to ide”.
Priče o nekretninama se možda šapuću tiho. Ali istina uvijek na kraju pokuca na vrata. Jel tak’ “drugarice iz sela Čukarice”?”
