Splitski HDZ-ovac i bivši saborski zastupnik Petar Škorić oglasio se na društvenim mrežama gdje je podržao kolumnu profesora i komentatora Ivice Šole, ocijenivši je odlično napisanom i potrebnom.
Škorić u objavi tvrdi kako Šola ispravno dijagnosticira dugogodišnje djelovanje dijela srpske političke scene u Hrvatskoj, osobito predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca, koji je, prema Škorićevim riječima, poluga pritiska i destabilizacije, a ne faktor suradnje i kohezije.
Srpski svet“
Škorić navodi kako se proces stvaranja tzv. srpskog sveta ne odvija samo u Srbiji ili u BiH, nego i u Hrvatskoj, pozivajući se na navodni dokument SANU iz 2012. godine. Prema njegovoj interpretaciji, cilj tog procesa je, među ostalim, stalno podgrijavanje narativa o obnovi NDH, kriminalizacija branitelja, relativizacija agresije i stvaranje dojma o ugroženosti Srba.
Kritike upućene Pupovcu
U objavi Škorić tvrdi da Pupovčevo djelovanje nije izolirano, već dio šire strategije koja uključuje relativizaciju velikosrpske agresije, izjednačavanje agresora i žrtve, političke pritiske pod krinkom manjinskih prava te stvaranje, kako navodi, kulturno-medijskog inženjeringa.
Škorić također ističe kako se, po njegovu mišljenju, u javnom prostoru često nameće narativ koji Hrvatsku prikazuje kao zemlju sklonu revizionizmu, dok se agresija pokušava prikazati kao građanski rat.
Poziv na prestanak šutnje
HDZ-ov političar zaključuje kako se destabilizacija države danas ne provodi tenkovima, nego narativima, te poziva na jasno progovaranje o temama koje povezuje s djelovanjem Pupovca i srpskih institucija.
Cijela objava:
“ODLIČAN I POTREBNO IZREČEN TEKST – HVALA IVICI ŠOLI NA JASNO IZGOVORENOM
Šolin članak dolazi u trenutku kada je ključno podsjetiti da se proces stvaranja tzv. „srpskog sveta“, današnjeg imena za staro velikosrpstvo, ne odvija samo u Srbiji ili u entitetima BiH, nego i u Hrvatskoj, i to godinama, tiho i sustavno. Prema dokumentu SANU iz 2012., koji je nova verzija Memoranduma, takva operacija ima jasne ciljeve i metode: stalno podgrijavanje narativa o „obnovi NDH“, stvaranje ili izmišljanje incidenata, prikazivanje Hrvatske kao nasljednice NDH, relativizacija velikosrpske agresije, kriminalizacija branitelja, pretvaranje agresije u „građanski rat“, inzistiranje na navodnoj „ugroženosti Srba“, proizvodnja medijskog dojma o diskriminaciji, te neprestano povezivanje Hrvatske i Katoličke Crkve s „ustaštvom“ i „klerofašizmom“.
Upravo u taj obrazac savršeno se uklapa i dugogodišnje političko i „kulturno“ djelovanje Milorada Pupovca.
Članak Ivice Šole razotkriva ono što mnogi već dugo vide, ali se rijetki usude jasno izgovoriti: Pupovac i njegova politička infrastruktura nisu faktor stabilnosti, nego poluga pritiska, manipulacije i ideološke destabilizacije Hrvatske.
Umjesto da bude glas lojalne manjine koja doprinosi društvenoj koheziji, Pupovac kroz „kulturne“ i identitetske operacije, od Medakovića do suvremenih SANU-motive, uporno gura matricu koja želi:
-relativizirati velikosrpsku agresiju,
-izjednačiti agresora i žrtvu,
-nametnuti osjećaj kolektivne krivnje Hrvatima,
-političke zahtjeve pretvarati u ucjene pod krinkom manjinskih prava,
-razvodniti i delegitimirati obilježja Domovinskog rata,
te infiltrirati medijsko-akademski diskurs putem krugova koji već desetljećima žive od jugoslavenskih i svetosavskih mitologija.
Kad pogledamo instrukcije iz SANU Memoranduma – stvaranje incidenta ako ga nema, stalno spominjanje „ustaštva“, predstavljanje branitelja kao prijetnje, naglašavanje navodne srpske „ugroženosti“, prikazivanje Hrvatske kao države koja pati od „revizionizma“ – jasno je da Pupovčevo djelovanje nije izolirano, nego dio šire strategije.
Zato Šola točno primjećuje: ovo nije kulturni sukob, nego politički projekt.
Projekt koji se proteže od Beograda do Zagreba, od SANU do domaćih „dežurnih intelektualaca“ koji, iz interesa ili uvjerenja, služe istom narativu.
A cilj je uvijek isti:
Hrvatska se mora neprestano opravdavati, ispričavati, klečati, relativizirati vlastitu obranu i prešutno prihvaćati da joj drugi pišu povijest.
Kao da su hrvatski i srpski „nacionalizam“ jednaki.
Kao da su posljedice iste.
Kao da Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik, Voćin, Dalj i stotine stratišta nisu stvarnost koju svi znamo.
Kao da branitelji nisu obranili svoju zemlju nego „ugrozili“ nečije fantazije o Velikoj Srbiji.
Pupovčev „kulturni udar“ je samo novo poglavlje stare politike, one koja Hrvatskoj želi nametnuti narativ u kojem je agresor zapravo žrtva, a žrtva mora šutjeti.
Zato je ovaj Šolin tekst važan, jasno rasvjetljava ono što se već dugo događa pred našim očima:
-destabilizacija Hrvatske ne provodi se tenkovima nego narativima;
-ne granatama nego optužbama;
-ne vojskom nego kulturno-medijskim inženjeringom.
A Pupovac se prometnuo u najvidljivijeg operativca tog dugog projekta.
Vrijeme je da se prestane šutjeti.
Jer istina nikome ne bi smjela smetati, osim onima koji žive od laži i kojima bi najviše odgovaralo da se hrvatska istina nikada ne čuje”.
