Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Rečenicu „Ambicija je smrt misli.“ napisao je filozof Ludwig Wittgenstein, a pojašnjenje te rečenice mogla bi biti njegova druga rečenica: „Pretenzije su hipoteka koja opterećuje filozofovu sposobnost mišljenja.“
Prva rečenica je općenitija dok se druga ograničava na filozofe, ali čini mi se da se može primijeniti na anatomski modernog čovjeka kao pojedince i vrstu. Pretenzije i ambicije mogu biti različite i u redu je kad su u skladu sa sposobnostima i znanjem, ali nije u redu kad nisu.
Treba znati ispričati i napisati mit, legendu, basnu, bajku i narodnu ili fantastičnu pripovijest, a još teže ako se radi o priči koja je smještena u sadašnjost ili je distopija koja neodoljivo podsjeća na današnje vrijeme. Svi oni koji kritiziraju Hararija kao takvog mogu samo sanjati kako će ikad napisati čak i nešto loše u tim žanrovima, a onima koji su to postigli „mogu samo mahati“.
On je nasljednik vrača-pogađača koji uz vatru djeci priča priče. Oni pak koji ga hvale i koji su imali do 400 eura za ulaznicu su ili nedovoljno opće obrazovani ili intelektualni šminkeri ili moralno dvojbeni, a evo i zašto.
Nikad nisam detaljno čitao radove Hararija iz nekoliko razloga. S obzirom da je čovjek po struci povjesničar sa specijalizacijom za Srednji vijek i subspecijalizacijom vojne i ratne povijesti, a ja o tome ne znam preko granica opće kulture plus nekoliko dokumentaraca o povijesti raznih vrsta naoružanja niti me to posebno zanima, nemam što za reći ili misliti o tome. Niti se bavim niti me zanima. Pitao sam povjesničare i rekli su mi da se cijeni njegova sposobno sintetiziranja, a kritike se tiču njegove metodologije, izvora, stručne analize i preciznosti pa ga se ne drži vodećim stručnjakom čak niti za povijest Srednjeg vijeka.
Njega se ponekad naziva javnim intelektualcem, popularizatorom znanosti i filozofom. Ovo posljednje je sigurno pogrešno jer on nije filozof niti pod najsnošljivijom definicijom filozofije, tj. onoj koja je na granici imanja svjetonazora.
Koliko je popularizator znanosti trebaju reći znanstvenici, a ne ja, ali nekako mi se čini da njegove knjige nisu niti blizu primjerice Russellovom kolosalnom djelu „The ABC of Relativity“ koje je izvrstan primjer populariziranja teorije relativnosti, tj. uvoda za laike (navodno je i sam Einstein rekao da je to najbolji uvod u njegovu teoriju).
Nisam čuo da se Hararija tako hvali. Štoviše, stručnjaci za razna područja vele da previše pojednostavljuje i griješi. Što se tiče njegovih popularnih knjiga prelistao sam u knjižarama po par stranica par onih prevedenih i prestao čitati nakon 2-3 pasusa i skočio na neko drugo poglavlje. Ukratko, nisam se mogao prisiliti pročitati niti jednu njegovu knjigu od korica do korica.
Kao niti npr. Petersonove pa čak niti one Žižekove koje streme biti popularne ili za široko čitateljstvo (ostale uopće ne razumijem jer se ne bavim s tom vrstom filozofije, tj. svođenje doslovno svega na Hegela, Marxa, Lacana i psihoanalizu). Vjerojatno je u slučaju sva tri autora greška u meni jer su mi njihove knjige dosadne.
Time nam uz to da je medievalist ostaje to da je javni intelektualac. Što je javni intelektualac najbolje je opisao sudac Richard A. Posner (najpoznatiji po knjizi „Economic Analysis of Law“ koja je doživjela 10 reizdanja) u svom izvrsnom djelu „Public Intellectuals, A Study of Decline“ (2. izdanje iz 2009. s novim pogovorom). U toj se knjizi obrušio na vrlo izvornog i meni posebno dragog filozofa Richarda Rortyja kojeg se ponekad drži i javnim intelektualcem i uputio snažnu kritiku javnog intelektualizma između ostalih i na primjeru Rortyja.
S Rorytyjem se u malo toga slažem i mislim da je napravio dosta filozofskih pogrešaka, ali te su pogreške kolosalne, a i iznjedrile su barem 10 sasvim novih i poticajnih filozofskih pojmova. Neka njegova filozofska djela imaju preko 22.000 citata poput „Philosophy and the Mirror of Nature“ iz 1979. Posner (čije sam citate prestao brojati nakon 40.000) se rijetko upuštao u filozofski stručne teme, ali svakako je i sam bio javni intelektualac pa tako imamo slučaj Richard protiv Richarda. Kako god bilo, ako Rorty nije javni intelektualac, kako sugerira Posner, tj. kako je primjer lošeg javnog intelektualca, onda nije niti Harari.
Hrararija stoga možemo smjestiti među autore popularnih knjiga s raznim povijesnim, znanstvenim, društvenim i kulturnim temama. Neka vrsta autora priča za sve koji na ubrzanom vikend tečaju žele poloviti ono što su propustili tijekom obrazovanja barem na razini opće kulture.
Više intelektualnog i filozofskog napora je potrebno za čitanje „The Hitchhiker’s Guide to the Galaxy“ nego ijedne Hararijeve knjige. No, ne bih dalje o tome jer kako sam rekao nemam vremena čitati Hararija, dok Adamsa držim lektirom svakog poštenog intelektualca.
Sve ovo pišem ne zbog Hararija, a još manje zbog Petersona ili Žižeka jer to me ne zanima nego kako bih pokušao ukazati na zanimljivu pojavu.
Na stranu zašto bi bilo tko uopće čitao, čita pa i kupuje takve knjige, no čitanjem se sigurno stječe dojam kako autor nešto zna i ima stav i kako nakon čitanja i čitatelj to isto zna i može preuzeti autorov stav.
Imanje ambicije i pretenzije saznati o nečemu nešto čitajući takve priče neka je vrsta samoobmane. Obmana se razmnožava kako se razmnožavaju pročitane knjige. Ne budi lijen, slično se i s npr. popularizatorima kršćanstva, ateizma, liberalizma, socijalizma ili terorizma.
Naime, neke teme, ako su dovoljno široke da bi bile prihvatljive isto tako širokom čitateljstvo doslovno je nemoguće sažeti na popularan način bez da se počini niz pogrešaka. Radi se o tome da je taj hipotetski sažetak u takvoj priči zaista sažetak sažetaka koji su također sažeci sažetaka jer tema je u zbilji često abnormalno složena i zbrkana.
Dat ću četiri primjera od kojih o dva vjerojatno većina ima neko mišljenje. Svojevremeno sam se bavio metafizičkom ili ontološkom temom koja me odvela do problema procesa. I tako sam skoro godinu dana zapeo u proučavanju potpune metamorfoze kukaca čiji je najbolji primjer metamorfoza gusjenice u leptira.
Nakon godinu dana čitanja pa čak i slanja mejlova stručnjacima koji su tome posvetili cijelu karijeru shvatio sam samo to da postoje neki čudni diskovi koje miruju prije početka promjere i zatim „zamišljaju“ novo biće (zato se zovu „imaginal discs“) i utječu na to da se organi gusjenice raspadnu i iz njih nastanu organi leptira.
Sad, o tome kako to rade, barem tad kad sam to proučavao, postojalo je mislim 6 teorija i niti jedna nije bila prihvaćena konsenzusom jer niti jedna nije dobro objašnjavala kako to ti diskovi uspijevaju.
Zamislimo da želim sažeti ta istraživanja u nekom popularnom djelu ili poglavlju neke knjižice o metafizici procesa. Mislim da je to nemoguće ako je to djelo namijenjeno najširem mogućem čitateljstvo jer ono doslovno nema dovoljno predznanja kako bi to razumjelo.
Druga tema je pandemija. Kad je počela pandemija COVID-19 prvo sam daunloudao 20-ak svjetski najboljih uvoda u zarazne bolesti, infektologiju i sl.
Zatim sam istražio koje su dvije najbolje knjige i njih sam pročitao tijekom 2 mjeseca. Iako sam imao nešto predznanja o zaraznim bolestima, ipak su mi ti uvodi bili vrlo teški. Na nekim razinama objašnjenja bih se pogubio. Tijekom pandemije sam svakodnevno susretao ne samo komentare na društvenim mrežama nego i izjave u medijima i to ne samo laika nego i stručnjaka pa i liječnika koje su odudarale od onoga što piše u te dvije knjige.
Sažeti te dvije ili čak samo jednu knjigu u neku popularnu knjižicu o pandemijama za najšire čitateljske mase vrlo je teško, ako ne i nemoguće.
Treća tema su prirodne i neprirodne nepogode (ljudski uzrokovane klimatske promjene, potresi, poplave, nevremena, teroristički napadi, industrijske i prometne nesreće, nemiri, ratovi, genocidi i teorije zavjera o njima itd.).
I o tome su svi imali mišljenje tijekom potresa u Hrvatskoj, pa tijekom raznih prirodnih nepogoda, zatim ratova itd. Tom sam se temom bavio pod filozofskim vidikom i trebalo mi je jako puno pomoći stručnjaka da polovim točne informacije i pravilnosti u svakom od tih područja. Sažeti tako nešto u popularnu pa čak i samo filozofsku knjižicu još jednom je nemoguća misija iz istih razloga.
Četvrta i posljednja tema su sport, glazba i film. I ovdje sam napisao po knjižicu o filozofiji tih pojava, ali jako usko, skoro pa podžanrovski (SF-horor filmovi, 3 rock banda i nogomet). Ovdje također svi vjeruju da znaju sve o tome. No, prosječan čitatelj o tim stvarima zna abnormalno malo što se može utvrditi vrlo jednostavnim testom za svako od ta tri područja. I ovdje je teško ako ne i nemoguće napisati neki uvod ili popularno djelo o tim područjima za najšire čitateljstvo, a dodatak uz to što većina zna malo je taj što ta ista većina vjeruje da zna puno. Tako sam se i ja odlučio za vrlo uska područja i njihovu filozofiju.
Ipak, takve popularne knjižice postoje, autori ih pišu i ljudi ih čitaju. Štoviše, čitatelji misle da autori imaju izvrsne stavove o stvarima i često ih nekritički preuzimaju. Koliko vas koji ste pročitali 2-3 knjige od Hararija je istovremeno pročitalo 2-3 negativne recenzije tih knjiga? Nula, dvoje, desetero … od koliko vas; 100, 200 (ne treba se zalijetati jer Hrvati čitaju iznimno malo). Ne, jednostavno progutate knjigu kao što dijete proguta bajku ili basnu ili adolescent Vernea, Dänikena ili Clarkea; Siddhartu ili Igru staklenim perlama. Vidite li predložak?
Na koncu i s time se bližim kraju, mislim da su takve popularne knjige štetne više nego korisne na više načina. Prvo, često iskrivljuju znanstvene činjenice.
Drugo, pojednostavljuju pojašnjenja kad je takvo pojednostavljenje nemoguće. Treće, daju naslutiti ili eksplicitno tvrde kako tu postoji neka „dublja poruka“.
I četvrto, ponekad jasno iznose takve poruke koje su na razini mudrih izreka ili narodnih mudrosti za koje znamo da su često međusobno proturječne i ostavljaju čitatelja u lažnom uvjerenju kako je doznao nešto točno i važno.
Nije problem u tome što struktura takvih knjiga odgovara mitovima, legendama, basnama, bajkama i fantastičkim pripovijestima nego u tome što istovremeno odgovara ideološkim dokumentima, proglasima, pamfletima i knjigama koje su često bile korištene za ideološku podlogu najstrašnijih terorističkih, ratno-zločinačkih i genocidnih režima.
Da, ali nismo mi glupi. Mi jasno razlikujemo privid od zbilje. I znamo kad stvar prijeđe iz jednog u drugo. Stvarno? Zaista? Poanta takvih knjiga, a i filmova ili TV serija, baš i jest u tome da ako su dobro napisane ili filmovi režirani, onda ne znate granicu i prijeđete ju ili ste prevedeni preko nje bez znanja.
Tako dugo dok svi skupa znamo da se radi o pojednostavljivanju, izostavljanju, prešućivanju, falsificiranju, neopravdanom skraćivanju, fikciji i sl. sve je u redu, ali kad jednom tu fikciju pokušamo postaviti na mjesto stvarnosti stvari postaju ozbiljnije.
Možemo početi vjerovati da su fikcije stvarnost, a stvarnosti fikcije, da je „Ljepota ružna, a rugoba lijepa. Poleti kroz maglu i nečist zrak.“ / „Fair is foul, and foul is fair. Hover through the fog and filthy air.“.
Slutnja je jasna, iako nemam jasan argument: opasno je imati umišljene ambicije koje nadilaze stvarne sposobnosti i pretenzije koje opterećuju ionako slabu sposobnost mišljenja.
