Srpsko narodno vijeće (SNV) organiziralo je danas u Donjem Žirovcu komemoraciju u povodu 30. godišnjice stradanja i progona tijekom Vojno-redarstvene operacije „Oluja“. Središnja komemoracija održana je na cesti između Gline i Dvora na Uni, a uz prisustvo predstavnika srpske zajednice, čitana je i tradicionalna „Izjava sjećanja“, ove godine osamnaesta po redu.
U izjavi SNV-a izraženo je žaljenje što se tuga i bol, umjesto da s vremenom blijede, zapravo povećavaju – zbog, kako navode, sve slabijeg sjećanja na stradanja i sve veće udaljenosti državnih politika od ideje pomirenja i mira.
“S tugom se sjećamo više desetaka tisuća poginulih i ranjenih, i Hrvata i Srba. Posebno suosjećamo s patnjama onih koji su morali napustiti domove, te onih koji se nikada nisu vratili”, poručeno je iz SNV-a.
Poseban naglasak stavljen je na civilne žrtve srpske nacionalnosti čija stradanja, kako tvrde, i dalje nisu priznate ni adekvatno istražene. Kao primjer naveden je napad na izbjegličku kolonu kod Donjeg Žirovca i Ravnog Rašća, u kojem je, prema podacima SNV-a, ubijeno 78 osoba, među njima 48 civila. Žrtve su i danas neidentificirane, a pravosudni postupci u vezi tog slučaja nisu pokrenuti.
“U trideset godina podignute su samo tri optužnice za zločine nad srpskim civilima”, istaknuto je u izjavi.
SNV je ponovno pozvao hrvatske vlasti da dosljedno štite ustavne vrijednosti, osiguraju život bez straha za pripadnike manjina te poduzmu konkretne korake u borbi protiv poruka mržnje i relativizacije ustaške ideologije.
Također su pozvali na uključivanje obrazovnog sustava u poučavanje o zločinima Nezavisne Države Hrvatske i važnosti antifašističkog naslijeđa. U pozivu za budućnost istaknuli su potrebu za gospodarskom obnovom Banije i podrškom onima koji su ostali živjeti na prostoru koji je, kako navode, još uvijek bez osnovne infrastrukture.
“Naša je dužnost da se zalažemo za ravnopravan tretman svih žrtava, ali i da osiguramo preduvjete za održivi život u područjima zahvaćenima ratom”, poručili su, uz ostalo iz SNV-a.
Manipulativna izjava puna neistina
No, u manipulativnoj objavi, koja je u stilu većine sličnih objava SNV-a uključeno je i nekoliko eklatantnih neistina, kao i puno prešućenih istina.
Već na samom početku sporne izjave govori se “o patnjama više stotina tisuća Hrvata i Srba koji su pred ratnim opasnostima, prijetnjama ili silom, morali napustiti svoje domove i zavičaje, svoju zemlju”.
Činjenica je da su Hrvati i ostale manjine, osim Srba, sustavno ubijani i tjerani – etnički očišćeni- iz okupiranih područja od 1991. do 1995. godine. Srbi su po naredbi okupacijskih vlasti evakuirani prije dolaska HV-a na početku Oluje, nisu hrvatske vojnike vidjeli ni dvogledom.
Slijedi dio o patnjama Srba od Oluje do danas. Svima je omogućen povratak i mnogi su amnestirani od djelovanja za okupacije trećine kopnenog teritorija Hrvatske. O patnjama Srba zbog saznanja i uporne šutnje o tome gdje su za srbijanske agresije nestali Hrvati, SNV ništa ne govori u izjavi.
U povlačenju paralela s NDH SNV zapravo je na stajalištu identičnom velikosrpskoj politici iz 40-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća.
O logorima i patnjama za Hrvate i ostale nesrbe u Srbiji i Crnoj Gori, kao i u BiH 1990-ih, naravno, nema ni riječi. Zato se uredno spominje kolona u BiH – i za to optužuje…
Prenosimo cijelu objavu SNV-a bez intervencija:
Danas organiziramo komemoraciju za stradale i prognane u VRO “Oluja”. Centralno ovogodišnje obilježavanje 30. godišnjice od stradanja prouzročenog VRO “Oluja” održat će se u mjestu Donji Žirovac, kod Dvora na Uni, na cesti između Gline i Dvora na Uni, s početkom u 11 sati.
U nastavku s vama dijelimo 18. Izjavu sjećanja SNV-a, koja će se tijekom dana pročitati u svim manjinskim Vijećima srpske nacionalne manjine, kao i na spomenutoj komemoraciji:
“Srpsko narodno vijeće na 30. godišnjicu VPO Oluja, kao i svih prethodnih godina, s tugom se sjeća više desetaka hiljada poginulih i ranjenih, jednako naših sugrađana hrvatske nacionalnosti kao i naših sunarodnjaka Srba. Također se sjećamo i suosjećamo s patnjama više stotina hiljada Hrvata i Srba koji su pred ratnim opasnostima, prijetnjama ili silom, morali napustiti svoje domove i zavičaje, svoju zemlju. Posebno se sjećamo patnji naših sunarodnjaka koje su proživljavali u godinama povratka, kao i patnje onih koji se nikada nisu vratili i koji su trajno ostali i bez doma i bez zavičaja u kojima su oni i njihovi preci generacijama i stoljećima živjeli.
Umjesto da naša tuga i naša suosjećanja nakon trideset godina budu manji, oni se povećavaju. Povećavaju se zbog toga što je u Hrvatskoj sve manje sjećanja na stradanja naših sugrađana srpske nacionalnosti, a u Srbiji sve manje sjećanja na stradanje pripadnika hrvatskoga naroda. Povećavaju se i zbog toga što nas državne politike sjećanja sve više udaljavaju od izgradnje i učvršćivanja politike mira i pomirenja među Srbima i Hrvatima, između Srbije i Hrvatske. Oba ova povećanja mi u Srpskom narodnom vijeću razumijemo i razumijevat ćemo kao razloge za jačanje izraza našega suosjećanja za stradanje i patnje drugih te kao razloge za jačanje naših nastojanja za to da politike sjećanja budu dio politika mira.
U takvom našem opredjeljenju neće nas ni pokolebati ni obeshrabriti sve glasnije i sve raširenije ispunjavanje našega javnoga prostora pozdravima, pjesmama i porukama mržnje (anonimnim i neanonimnim). Suprotno tomu, naša je dužnost da svojim komemorativnim praksama podsjećamo na nečastan, zločinački trag koji su pozdravi i poruke iz vremena ustaške kvislinške tvorevine Nezavisne Države Hrvatske ostavili iza sebe. Naša je dužnost da ustrajno tražimo da Predsjednik, Sabor i Vlada zaštite ustavne vrijednosti Republike Hrvatske, omoguće život bez straha i tolerirane mržnje. Također nam je dužnost da tražimo da naš obrazovni sistem omogući stjecanje znanja o tome što je bila NDH i za kakve i koje je sve zločine odgovorna prema Srbima, Židovima, Romima i Hrvatima antifašistima, a zbog kojih su ustaški pozdrav, ustaške pjesme i ustaška znamenja protivni Ustavu.
Bez obzira na to što je u ovakvim okolnostima teže djelovati u cilju postizanja javne svijesti o ukupnim žrtvama rata, u koje bi bile uključene i priznate i srpske žrtve u Hrvatskoj, naročito civilne, mi ćemo to djelovanje nastaviti. U tom ćemo nastojanju učiniti sve da nadležna državna tijela i institucije ne ostavljaju taj posao samo nevladinim organizacijama, nego da ga i same obavljaju, a nevladine organizacije prihvate u tome kao svoje partnere. Nastavit ćemo podsjećati i Vladu i pravosudne institucije na zakonsku, međunarodno preuzetu i javno deklariranu obavezu da će se počinjeni zločini prema srpskim civilima sankcionirati jer, u proteklih trideset godina, podignute su samo tri optužnice, od kojih su dvije završile osuđujućim presudama, i to za zločin u Kijanima i za zločin u Prokljanu i Mandićima. Među neprocesuiranim zločinima i zločin je počinjen prema izbjegličkoj koloni koja se kretala cestom od Gline prema Dvoru i bila napadnuta na području Ravnog Rašća, Donjeg Klasnića i Donjeg Žirovca. Tom prilikom ubijeno je 78 ljudi – 48 civila, 17 vojnika i 13 osoba dosad neidentificiranog statusa. Najstarija žrtva imala je 99 godina, a najmlađa 23 godine. Žrtve stradale na tim mjestima, koje su pokopane na groblju u Dvoru, još uvijek nisu identificirane.
Na tom mjestu i na cijelom prostoru općine Dvor i Banije naša je dužnost da se sjetimo zajedničke obaveze da pored dostojnoga sjećanja i ravnopravnoga tretmana žrtava rata i žrtava ratnih zločina osiguramo pretpostavke za život s tekućom vodom i održavanim i uređenim putovima. Prije svega, dužnost nam je da osiguramo zaustavljanje propadanja skromnoga, ali proteklih decenija koliko-toliko obnovljenoga gospodarskoga života. Znamo da će trebati mnogo vremena da Banija obnovi svoju predratnu razinu stočarstva i voćarstva, ali znamo i to da ako ne počnemo odmah podržavati one koji su sada tu, vrijeme obnove postat će neizvjesno, kao što je neizvjestan život onih koji čekaju državu da im pomogne u razvijanju njihova održiva života.
Na kraju, pozivamo sve da se sjećamo svih ratnih žrtava, svih ranjenih i svih prognanih, a bez kojih su ostali njihovi najbliži, onih koji su ostali živi, ali bez dijela svojih sposobnosti i onih koji su privremeno ili trajno iskorijenjeni iz svojih zavičaja. Ništa od toga nije se moralo, a još manje trebalo dogoditi da se prije 35 ili prije 30 godina više čuvao mir i da su se čuvali ljudski životi te da se ljudima ostavljala mogućnost izbora.”
Srpsko narodno vijeće, 3. 8. 2025.
Podsjećamo i na sramotni nastup šefa SDSS-a Milorada Pupovca na RTS-u povodom 30. objetnice veličanstvene VRO Oluja:
