Posljednjih nekoliko godina Hrvatska se suočava s dramatičnim promjenama u svom radnom krajoliku – rastućim brojem stranih radnika koji dolaze iz Nepala, Filipina, Indije i drugih zemalja. Strani radnici sve više postaju nezamjenjivi u sektorima građevine, turizma, ugostiteljstva i skladišnih poslova, piše HRT.
Indijac Vishnu Gairola primjer je uspješne integracije u hrvatsko društvo. Tijekom šest godina boravka u zemlji napredovao je iz pomoćnog kuhara do šefa smjene. Svoj uspjeh pripisuje predanom učenju hrvatskog jezika i podršci koju je dobio od svojih kolega.
Slično tome, konobarica iz Kenije Consolatar Wagneci Warema, koja je došla zbog ljubavi, ističe da se dobro osjeća u Hrvatskoj, ali priznaje izazove u učenju hrvatskog jezika. Ipak, s nadom da će za pet godina govoriti tečno hrvatski, ističe važnost jezične komunikacije u interakciji s gostima i kolegama.
Unatoč izazovima poput nedostatka radne snage i poteškoćama u zapošljavanju, poslodavci ističu pozitivne aspekte integracije stranih radnika. Božica Hanc Rendarić ističe da su strani radnici izuzetno pristojni i brzo uče jezik, što olakšava komunikaciju i rad u timovima.
U turističkom sektoru, nedostatak radne snage postaje sve izraženiji, s naglaskom na potražnju za kuharima i konobarima prije početka turističke sezone. U Termama Sveti Martin, primjerice, borba je za svakog kvalitetnog radnika, a strani radnici postaju ključni dio radne snage, osiguravajući kontinuiranu operativnost tijekom cijele godine.
– Mi nismo sezonski resort, radimo cijelu godinu, pa nam je zbog toga bitno da zadržimo naše zaposlenike. Nije nam interesno da nam netko dođe za neko kratko razdoblje, pa nam otiđe u susjedne države. Ja mislim da je to globalni problem, da to nije samo naš individualni problem. Mislim da kvalitetni ljudi su otišli, vjerojatno za boljom plaćom negdje prema zapadu, a oni koji su ostali jednostavno ne žele raditi u toj branši zato što možda dobiju negdje drugdje za iste uvjete neke bolje benefite, kaže Nuša Korotaj, generala direktorica Terma Sveti Martin.
Osim u turizmu, strani radnici postaju sve prisutniji i u poljoprivredi, gdje nedostatak domaće radne snage dovodi do sve veće ovisnosti o stranim radnicima.
– Uzeli smo strane radnike jer u Hrvatskoj nema tko raditi. Dobili smo ljude koji hoće raditi, koji su također sa sela. I to je jako važno, da su sa sela, da znaju što je zemlja. I eto, još imamo dvojicu u dolasku, tako da ćemo ih imati pet, priča Stanislav Strunjak.
Ivan Suhanek, proizvođač povrća, svjedoči o važnosti strane radne snage za održavanje proizvodnje i konkurentnosti na tržištu.
– Ako želimo ozbiljnu proizvodnju, gdje se radi za veleprodaju, gdje se izbacuje po nekoliko desetaka paleta dnevno nekog proizvoda, moramo imati sigurnu radnu snagu koja će svaki dan doći na svoj posao i svoje zadatke obavljati onako kako vlasnik tvrtke traži. U ovako velikim proizvodnjama kao što je ova, vi trebate svaki dan negdje oko 10 do 15 radnika da bi mogli sve poslove obaviti na vrijeme, da ne bi bili zaostaci. Ako ne budemo radili sa strancima u proizvodnji, mi možemo jedino uvoziti hranu, treće opcije nemamo, jer vi za poljoprivrednu proizvodnju, pogotovo za povrtlarstvo, trebate jako puno ruku, a bez ruku ne možete proizvoditi. Znači ili ćemo uvoziti hranu, pogotovo voće i povrće, ili ćemo uvesti radnike koji će onda proizvoditi na području Republike Hrvatske, poručuje Ivan Suhanek.
Iako dolazak stranih radnika pomaže u rješavanju problema nedostatka radne snage, suočavamo se s pitanjem dugoročne održivosti ovog modela. Dok neki ističu da je veća plaća ključna za zadržavanje radnika, drugi naglašavaju i druge čimbenike poput nedostatka stambenih rješenja i socijalnih beneficija.
Dok se Hrvatska prilagođava novom imigracijskom trendu, važno je ne samo osigurati da strani radnici pronađu svoje mjesto u društvu, već i da društvo prihvati njihovu prisutnost kao neizbježnu. Vedran Hađak, stručnjak za tržište rada, ističe važnost integracije stranih radnika za dugoročnu održivost i prosperitet zemlje, te potrebu za razvojem sustava koji će podržati njihovu prilagodbu i uključenost u lokalnu zajednicu.
– Nisu samo ti strani radnici ti koji se trebaju prilagoditi, nego i mi kao društvo. Znači, te ljude treba početi gledati na način da su oni nama neminovni, da će bez njihovog sudjelovanja u ekonomiji ona početi nazadovat, da se neće isplaćivati penzije u onom obimu u kojem se isplaćuju, neće se puniti državni proračun. Teže mi je zamisliti našu budućnost bez tih stranih radnika nego s njima. Evo, to ja ne znam, sad kad bih svi oni otišli, to bi meni bilo veći šok nego što su oni tu. Kažem, samo im treba pomoći da se integriraju, da se uklope u društvo, da nauče jezik, da nauče neka pravila, društvene norme. Ne vidim nas kao zemlju i kao društvo bez njih u budućnosti, za 10, 20, 30 godina, ističe Vedran Hađak, piše HRT.
