Gost emisije “Nedjeljom u 2” bio je povjesničar i novinar Dario Špelić, urednik i voditelj emisije Povijest četvrtkom na Hrvatskom radiju, na koji je govorio o povijesti izraelsko-arapskih sukoba.
– Britanski obavještajac Mark Allen sve je što se događa na Bliskom Istoku opisao ovako: To je kao da igrate trodimenzionalni šah pod vodom a da se sve figure istovremeno miču. To je čovjek koji je desetljećima radio na Srednjem istoku, što kao obavještajac, što kao posrednik, bio je kandidat za šefa MI6. Kad takav čovjek tako opiše što se događa tamo, onda vam je jasno da na pitanje o upletenost Irana ne možete dobiti jasan odgovor.
Hamas je zanimljivo ipak podržan od strane Irana. On je bio jedan od prvih koji je došao u pomoć Hamasu kad su oni i formalno proglašeni terorističkom organizacijom i kad je nakon zakonodavnih izbora i pokušaja stvaranja Vlade doslovce davao gotovinu Hamasu.
– Ovo je napad koji još nije zabilježen. Imali ste bombaše samoubojice, ljude koji su ulazili u pune autobuse i raznosili se bombama, imali ste raketiranje civilnih ciljeva i uzvrat Izraela koji je uvijek bio krvav jer je napravljen s ciljem da utjera strah u kosti ali ovo što se dogodilo prošlu nedjelju je nešto što je sve iznenadilo. Nisam siguran da bi Iran tako nešto potaknuo.
– Napad od nedjelje je toliko drastičan da nitko više ne može računati kud to zapravo ide, a sukobi na Bliskom i Srednjem istoku imaju se mogućnost gadno preliti vani. Samo se sjetite 1973. godine i Jomkipurskog rata. Mi i dandanas živimo u ekonomiji koja je određena tadašnjim naftnim embargom i činjenicom da je u tri mjeseca cijena nafte skočila četiri puta.
Naglasio je kako je još uvijek rano za predviđanja jer Izrael još nije ušao u Gazu kao što je prije ulazio kopnenim snagama i pitanje je što će oni točno tamo raditi.
– Ako je cilj kao što govore neki iz izraelske vlade potpuno iskorjenjivanje Hamasa iz Gaze, to znači da vi morate ući u praktički svaku kuću i vidjeti ima li tamo boraca Hamasa ukopanih u podrumu. Do sad su svi uleti Izraela u Gazu trajali onoliko koliko se moglo trpjeti ono što se tamo događa. U nekom trenutku međunarodna zajednica, prije svega SAD i susjedne zemlje, bi rekli sad bi to trebalo biti gotovo.
Izrael se sad izgleda definitivno odlučio na ulazak u Gazu. Na svojoj strani imaju 360 tisuća vojnika. U Gazi s druge strane živi 2 milijuna ljudi, od čega je njih 20 tisuća u Hamasu.
Zanimljivo je također bilo kako se prema ovom sukobu postavila Europska unija te sama Hrvatska. Špelić međutim smatra da to uopće nije bitno jer Unija, kao ni Hrvatska, nemaju velik utjecaj na taj dio svijeta.
– Budimo realni, bitnije je što rade dva američka nosača aviona u istočnom Sredozemlju, bitnije je ono što se krije iza onoga što kažu princ prijestolonasljednik Mohammad Bin Salman, što će gosp. Blinkenu reći jordanski kralj itd. To su ključne stvari. EU tu može ponavljati uobičajene europske floskule- pravo Izraela na samoobranu i mora se paziti koja je razina te samoobrane da to ne postane nešto što se više ne može gledati.
Najgore mu je, ističe, što postoji mogućnost da je sve ovo proračunat potez Hamasovog vodstva.
– Ovo mi se čini da je napravljeno da bude napad nalik onima koje je radila Islamska država. Da namjerno bude toliko žestok i krvav da znate s kim imate posla i da odgovor mora bude toliko jak, a znam da će taj jak odgovor samo doliti ulje na vatru, onu za koju želimo da gori stalno. Nemojmo zaboraviti da Hamas ne priznaje državu Izrael, nema mira s onim što ne priznajete.
Kako je sve počelo?
Problem Izraela i Palestina najbolje je, tvrdi Špelić, sažeo izraelski premijer David Ben-Gurion i ključna osoba za njegovo stvaranje. On je rekao: Mi (Židovi) i oni (Arapi) želimo istu stvar- Palestinu. Tu je tvrdi ključ problema.
– Ako polažete pravo na cijelu što će biti s onim drugim dijelom ili ako je dijelite, što je bio plan za vrijeme britanskog mandata, a pogotovo UN-a. Kako ćete ju podijeliti i kome će se što uzeti? Arapi tu kažu da je 1881. prije pogroma u Palestini živjelo 13-20 tisuća Židova. Tada je muslimana bilo oko 400 tisuća. Kada se Palestina dijeli 1947. godine na tom području živi 1,2 milijuna muslimana i oko 600 tisuća Židova. I dalje su u manjini. To je ključ svega. Imate jako malen dio Zemlje važan tolikim ljudima koji ili treba biti ili pod jednim narodom ili ga se treba dijeliti. I jedno i drugo je problem.
Ključan trenutak dogodio se 1947. godine kad je nastala država Izrael nakon glasovanja u Generalnoj skupštini UN-a. Plan podjele dao je 54% Palestine Izraelu, a ostalo je trebao biti arapski dio. Arapi nisu bili za Izrael jer je ideja o arapskoj državi duga tako da odmah nakon odluke započinje građanski rat.
– U svibnju iduće godine zadnji britanski povjerenik odlazi iz Palestine i završava britanski mandat. Nema više ničeg. Nekoliko sati nakon proglašava se država Izrael, a već idućeg dana započinje napad susjednih arapskih zemalja na Izrael pored toga što se Arapi koji žive na tom području ne slažu sa stvaranjem Izraela. To je prvi rat između države Izrael i susjednih arapskih zemalja. On nije riješio ništa osim što se država Izrael obranila, ali se u toj obrani stvorio preduvjet koji traje dan danas. Izbjeglo je na stotine tisuća Palestinaca s područja na kojima su živjeli, država Izrael je povećala svoj teritorij. Taj prvi rat je ključan za stvaranje države, ali je problem što je za Arape to “Nakba”- katastrofa. Od tog je trenutka teško za naći ikoga u arapskom svijetu tko se može pomiriti s tim da država Izrael postoji.
Pokušaji smirivanja situacija
Ključan trenutak za pokušaj stvaranja mira između Izraelaca i Arapa bio je Sporazum iz Osla 1993. godine. Ideja je bila da njegove odredbe traju maksimalno pet godina, ali su one i dalje na snazi.
– To je karta A, B i C zone. A zona je zona koja je vraćena na upravu Palestincima, tamo nastaje palestinska samouprava i tamo oni imaju praktički potpunu vlast. B zona je mješovita zona. Palestinska samouprava tu ima pravo rukovođenja svim poslovima, ali s državom Izrael mora surađivati na sigurnosnim poslovima. Zona C koja je najveća je zona koja je isključivo pod upravom izraelskih obrambenih snaga i sigurnosnih službi. Ona je naslonjena na Jordan i zona koja regulira većinu vodenih tokova, a veliki dio sukoba u tom dijelu svijeta se vodio oko vode.
Špelić ističe kako brojni u međunarodnoj zajednici, pa tako ni SAD, ne dovodi u pitanje treba li biti palestinske države. Pitanje je samo kakva će ona biti.
– Vi ulazite u grotlo. S palestinskom samoupravom, s Fatahom, PLO-om se još i može razgovarati, to su uglavnom stariji ljudi, dominantno političari koji shvaćaju da je politika umijeće kompromisa. Što ćete s Hamasom? Kako s njima razgovarati? S druge strane u Izraelu postoji jako snažna struja koja ne vidi potrebu za bilo kakvom palestinskom državom.
Napomenuo je kako su političke snage koje su u Izraelu bila za dogovor bivali poraženi nizom samoubilačkih napada koje je Hamas i palestinski džihad organizirali.
– Naravno da je mir jedini način van. To je politički problem. Njega ne možete riješiti vojskom, obavještajnim službama i bespilotnim letjelicama. Politički problem se na kraju rješava političkim dogovorom, zaključio je Špelić.
Povijest četvrtkom
Špelić već više od 20 godina na Hrvatskom radiju uređuje i vodi emisiju Povijest četvrtkom.
– Kad sam počeo raditi na radiju, čovjek uvijek ima osjećaj da ga sluša samo njegova mama. Onda se nekako izborite s time. Ali kad dođete i razgovarate s čovjekom i on vam kaže da vas je slušao, svaki koji to kaže teret je sve teži i teži. Najlakše je ući u studio sa znanjem da ću to napraviti i nakon toga izlazim van. Odgovaram samo svojoj mami i tati. Problem je kad shvatiš da postoji publika i onda raste odgovornost, rekao je Špelić.
Svaka njegova emisija završava s rečenicom “Povijest je učiteljica života”. On se ipak s tim ne bi složio.
– Povijest uči krive ljude. U pravilu uči ljude koji ne odlučuju. (… ) Oni koji donose odluke često rijetko uče. A čak i kad uče pitanje je mogu li to primijeniti. Lako je teoretski sjediti i razmišljati o tome zašto napasti ili ne, ali pitanje je da li kad dođete u tu situaciju imate slobodu tako odlučivati. Ono što je sigurno je da se iz povijesti rijetko kad uči i često uče ljudi koji ne bi trebali učiti, uče krive stvari. Meni je zato bolje da povijest proučavaju oni koji hoće i da izvlače zaključke koje hoće. Bitno je da netko tko nešto radi o povijesti se drži elementarnih uzusa struka, ako ništa drugo da ne laže, zaključio je, piše HRT.
