Umjesto džeparca, mnogi roditelji radije djeci daju novac kada ih ona to traže. Dok razmišljamo što je bolja opcija, moramo biti svjesni da pitanje nije dajemo li džeparac svojoj djeci, već na koji način to činimo.
Davanje novca djeci svaki tjedan odličan je način da ih se nauči da odgovorno troše i štede. Kako bi zaista djeci prenijeli te vrijednosti, novac mora biti popraćen razgovorom.
Studija provedena u Nizozemskoj pokazala je da odrasli ljudi koji su kao djeca primali džeparac i naučili upravljati novcem u odrasloj dobi štede između 16 i 30 posto više od onih kod kojih to nije bio slučaj, piše The Conversation.
Ista studija otkriva da davanje džeparca bez podučavanja djece o upravljanju novcem nije poboljšala odnos prema novcu u odrasloj dobi.
Roditelji moraju pokušati ispuniti tri uvjeta:
1. Trebaju djeci dati dovoljno novca da ona mogu nešto i kupiti.
2. Trebaju s djecom razgovarati o trošenju i štednji.
3. Trebaju nadgledati gdje djeca troše novac.
Nema previše koristi od pričanja o važnosti novca i trudu potrebnom da ga se zaradi, ako istovremeno svojoj djeci ne pružimo priliku da novcem upravljaju. Ako jedan dan potroše čitav džeparac na, recimo, slatkiše, a onda sljedeći dan više nemaju ništa, naučit će što je zaista važno, a što nije.
Jedino na taj način imaju priliku naučiti koliko je važno štedjeti novac, ali i razviti vrlo važan koncept odgađanja ugode, mehanizma koji zrelim ljudima dopušta da kontroliraju vlastite impulse, odnosno odupru se trenutnoj ugodi u zamjenu za veću korist u budućnosti.
Također, davanje novca djeci bez nadzora može biti kontraproduktivno. Neke studije otkrile su da djeca koja dobiju džeparac, a roditelji ne prate kako ga ona troše, imaju veći rizik od razvijanja ovisnosti, nasilničkog ponašanja i pretjerane težine. Ipak, budite oprezni: nadzor ne znači kritiku. Komentari poput “stalno bacaš novac, normalno da ti ništa nije ostalo… ako ovako nastaviš nikada ništa nećeš imati” ne pomažu.
Naravno da je pogrešno potrošiti sav džeparac na čokoladu, ali iz grešaka se uči. Dopuštanjem djeci da čine pogreške, dokle god one nemaju ozbiljne posljedice, učimo ih autonomiji. Korisniji pristup bio bi pomoći im planirati štednju u budućnosti.
Dob i primjereni iznosi
Nema previše smisla davati džeparac djeci predškolske dobi, no to ne znači da im i u tim najmlađim godinama ne možemo pomoći razviti svijest o novcu. Jedan način za to su igre kupovine.
U takvim igrama možemo “glumiti” različite uloge. “Danas imamo novca pa možemo kupiti svašta” ili “Danas nemamo previše novca pa ne možemo kupiti toliko toga.” Ta vrsta aktivnosti djecu uči konceptu “za mene, za tebe, za kasnije.”
Dobro vrijeme za razmišljanje o davanju džeparca je kada djeca nauče zbrajati i oduzimati, što je oko sedme godine života. U početku od njih možemo tražiti da potroše samo pola punog iznosa džeparca, a ostatak spreme u kasicu. Na taj način će uvidjeti da štednja znači kako će si kasnije moći priuštiti skuplje i bolje stvari. U toj dobi bolje je džeparac davati na tjednoj, umjesto na mjesečnoj bazi.
Iznos za koji se odlučite ovisi o zrelosti djeteta, troškovima za koje je džeparac namijenjen i, naravno, financijskim mogućnostima obitelji.
Jedna studija pokazala je da obitelji s manjim budžetom više pozornosti posvećuju učenju djece da usvoje dobre potrošačke navike. Usto, studija je otkrila da te obitelji bolje djecu uče kako štedjeti. Iznos novca, dakle, nije toliko važan koliko i lekcije koje dolaze uz davanje džeparca.
Uvjeti za džeparac
Ideja je da djeca znaju kako će im roditelji pokrivati osnovne potrebe, a da je džeparac namijenjen nekim dodatnim stvarima koje ih zanimaju. Iznos novca obično raste kako odrastaju i djeca, postajući sve odgovornija.
Tinejdžeri koji su dovoljno zreli mogu dobivati džeparac kojim si financiraju hobije. Tako mogu trošiti na zabavu, putovanja ili novu odjeću. Naravno, roditelji mogu postaviti granice: na primjer, obiteljski novac ne smije se trošiti na cigarete ili neke štetne aktivnosti.
Važno je ne posuđivati djeci novac ako predvidimo da ga ona neće moći vratiti. Posuđivanje im otežava da nauče vrijednost novca, a može dovesti i do sukoba. Bolji je savjet dati im novac ako vjerujemo da se radi o zaista važnom trošku ili jednostavno govoriti “ne” od početka ako vjerujemo da djeca ne bi trebala trošiti novac na određene stvari.
Uvijek treba znati: roditelji su ti koji su odrasli. Prema tome, oni su odgovorni za postavljanje granica i učenje djece odgovornim potrošačkim navikama.
Plaćanje za obavljanje kućanskih poslova?
Iako je ovo kontroverzna tema, postojeći dokazi ukazuju na to da davanje džeparca u zamjenu za obavljanje kućanskih poslova nije dobra opcija. Opservacijska studija u SAD-u pokazala je da davanje djeci novca za obavljanje kućanskih poslova nije dobar poticaj da ih djeca zaista i obave.
Djeca koja su dobivala novac za pomaganje u kući nisu obavljala više kućanskih poslova od one koja nisu dobivala ništa. Štoviše, dječaci i djevojčice koji su pomagali u kući bez da su za to dobivali džeparac kućanske su poslove povezivali s vrijednostima poput dužnosti i reciprociteta.
Ipak, neke obitelji svojoj djeci nude zadatke koji nisu dio tipičnih obiteljskih poslova, na primjer pranje automobila, kako bi na taj način zaradila nešto više novca. To bi kod djeteta moglo izgraditi autonomiju i naučiti ga štedjeti, no nema dovoljno istraživanja koja bi to mogla konkretno dokazati, prenosi N1.
Naš odnos prema novcu
Iskustva upravljanja novcem koja smo prikupili u djetinjstvu utječu na odnos prema novcu koji imamo u odrasloj dobi. Davanje džeparca djeci najbolja je opcija, dokle god je ono popraćeno nadzorom i podučavanjem.
Na kraju, ne smijemo zaboraviti naučiti djecu da najbolje stvari u životu nemaju previše veze s novcem. Ako mi živimo vrijednosti poput dužnosti i empatije, vjerojatnije je da će i naša djeca činiti isto. Pokazivanje zahvalnosti zagrljajem ili osmijehom kada vidimo da su očistili boravak mnogo je važnije od nekoliko eura.
Švedska je uvela tablete i aplikacije u nastavu. Rezultat je sve šokirao i zato ih sad – ukidaju
