Kateryna Lihusha, Ukrajinka u devedesetima koja je preminula ranije ove godine, proživjela je život pun izazova. Tijekom svojeg dugog života dvaput je bila prinuđena bježati od ruskih napadača.
Lihusha je svoju priču podijelila s novinarima Wall Street Journala prošle godine nakon što je napustila Ukrajinu nakon neočekivanog napada ruskog predsjednika Vladimira Putina u veljači 2022. godine.
Prije svoje smrti, Lihusha je bila među milijunima Ukrajinaca koji su bili raseljeni zbog rata i sada su rasuti po Europi i šire.
U posljednjim mjesecima svog života napisala je otvoreno pismo Poljskoj zahvaljujući njenom narodu što ju je primio usred konflikta, kritizirajući pritom Putina i njegove suradnike.
“Nikada nisam mogla zamisliti da ću završiti na poljskoj granici, da će Putinovi gadovi uništiti moju starost, raspršiti moje unuke po Europi i osakatiti Ukrajinu”, napisala je.
Lihushina životna priča ilustrira cijenu stoljetnog ruskog nastojanja da kontrolira Ukrajinu i oduzme joj neovisnost, nasilnu potragu koja je stvarala generacije Ukrajinaca koji su se iznova i iznova morali boriti između opstanka i doma, piše Business Insider.
Njezina priča seže unatrag u 20-e godine prošloga stoljeća, kada su sovjetske vlasti oduzele zemlju Lihushinim precima u istočnom Donbasu i prisilile ih da se pridruže kolektivnoj farmi.
Prvi put je Lihusha pobjegla od ruskih napada kao beba u naručju svoje majke 1932. godine, kada je obitelj napustila svoje rodno selo na istoku Ukrajine nakon što su sovjetske vlasti preuzele kontrolu nad zalihama žita u selu. Mnogi njezini rođaci koji su ostali kasnije su umrli od gladi, rekle su Lihusha i njezina kći za list.
Tijekom Drugog svjetskog rata Lihusha i njezina obitelj vratili su se kući u selo. Međutim, u poslijeratnim godinama, Ukrajina je doživjela val rusifikacije koji je rezultirao opadanjem ukrajinske kulture u zemlji. Unatoč tim izazovima, Lihusha je nastavila poučavati ukrajinski jezik i književnost u selu.
Kada je Ukrajina održala referendum za neovisnost od Sovjetskog Saveza 1991. godine, Lihushina kćerka, Valentyna Pryshchepa, rekla je da je uvjerila sve članove svoje obitelji da glasuju za neovisnost.
Obitelj je Lihushi 2004. godine kupila kuću blizu Kijeva, gdje je živjela sve do invazije ruskih trupa prošle godine, kad je ponovno bila prisiljena napustiti svoj dom. Lihusha i njezina kćerka otišle su u Poljsku.
Selu iz kojeg je prvi put pobjegla kao beba sada je blizu frontova borbi u Donbasu. “Nemam ovdje ništa osim svojih uspomena”, rekla je Lihusha u intervjuu za Wall Street Journal u proljeće 2022. godine.
Lihusha je preminula godinu dana kasnije od bolesti bubrega i pokopana je pokraj svog supruga na groblju blizu Kijeva, prenosi N1.
Genocid nad Ukrajincima
Holodomor, poznat i kao Gladomor; (prema ukr.: Голодомор, голод (holod) – glad i морити (moryty) – umoriti; Holodomor (Gladomor) – umorstvo umjetno izazvanom glađu); umjetno stvorena glad koja je obuhvatila stanovništvo sovjetske Ukrajine, sjevernog Kavkaza te područje oko donjeg toka rijeke Volge između 1932. – 1933. godine. Spomen na žrtve Holodomora obilježava se u Ukrajini i širom svijeta svake godine, četvrte subote u mjesecu studenom.
Područja pogođena glađu bila su u većini naseljena ukrajinskim seljaštvom koje je pružalo otpor novoj sovjetskoj ekonomskoj politici odnosno nesrazmjernom kolektivnom oduzimanju privatno stečenih dobara zbog čega je Holodomor 2003. godine po prvi puta javno u Ukrajini proglašen genocidom sovjetsko-komunističke vlasti protiv ukrajinske nacije.
Prema određenim istraživanjima i dostupnim dokazima, samo na prostoru Ukrajine umrlo je između 3 i 7 milijuna ljudi. Neki stručnjaci navode da je ukupno ubijeno i do 10 milijuna ljudi što Holodomor svrstava u jedan od najvećih zločina 20. stoljeća.[1] Poljski odvjetnik židovskog porijekla Raphael Lemkin, jedan od autora definicije genocida, prozvao je ovaj zločin »klasičnim genocidom«.
Ključnim osobama odgovornim za zločine počinjene u Holodomoru smatraju se sljedeći sovjetski dužnosnici: Josif Visarionovič Džugašvili – Staljin, Lazar Kaganovič, Pavel Postyšev, Stanislav Kosior, Vlas Čubar, Mendelj Hatajevič, Stanislav Redens i Vsevolod Balickij.
Razlozi izazivanja umjetne gladi
Glad je bila rezultat Staljinove politike prisilne kolektivizacije i općenito otpora prema ukrajinskom seljaštvu koje kao osnovica sovjetskog gospodarstva nije željelo prihvatiti novu ekonomsku politiku. Milijuni ljudi umrli su od gladi, a najveći gubici bili su upravo u Ukrajini koja je bila najplodnije poljoprivredno područje Sovjetskog Saveza.
Staljin je bio odlučan u svojoj namjeri da u korijenu sasiječe i najmanji trag fiktivnog ukrajinskog nacionalizma kojeg su predstavljali ukrajinski seljaci. Zapravo, umjetna glad je bila još samo jedan u nizu načina kako napraviti čistku i riješiti se nepodobnih ljudi u redovima ukrajinske inteligencije pa čak i u redovima ukrajinskih komunista. Glad je slomila seljake u njihovom ustrajnom neprihvaćanju novog modela kolektivizacije, a Ukrajina je nakon toga ostavljena u stanju političke, socijalne i psihološke traume, stoji na Wikipediji.
