Strah, panika, utrka s vremenom i računanje svake minute, tako sugovornici Jutarnjeg lista opisuju posljednjih 48 sati za četiri hrvatska para i četvero njihove posvojene djece iz DR Konga – koji su nakon šest mjeseci provedenih u zambijskom zatvoru pod optužbama za trgovinu djece – u subotu napokon stigli u Zagreb kao slobodni ljudi.
Ako ćemo precizno, ravno je 52 sata prošlo od oslobađajuće presude koju je sutkinja Mary Mulanda pročitala Hrvatima u četvrtak u 11 sati ujutro u Ndoli, zambijskom gradu uz granicu s DR Kongom, pa do slijetanja njihova aviona na aerodrom u Ljubljani, u 15 sati popodne, odakle je parovima s djecom osiguran prijevoz do Zagreba, piše Jutarnji list.
U ta dva dana, prije napuštanja zambijskog zračnog prostora i slijetanja u Ljubljanu, odigrao se tamo pravi triler, birokratske opstrukcije Zambijaca i složena operacija spašavanja Hrvata i djece, saznaje Jutarnji list od Darija Klasića, hrvatskog konzula iz Pretorije, koji je redovito posjećivao hrvatske posvojitelje u Ndoli, a potom ih ispratio na posljednji avion iz Zambije. Osim njega, u cijeloj operaciji izvlačenja Hrvata sudjelovao je i Tomislav Bošnjak, veleposlanik RH u Egiptu, kao i veleposlanik u Pretoriji Ante Cicvarić.
Klasić priča da su na kraju, nakon neizvjesne misije izvlačenja, svi zajedno stajali na aerodromu u Lusaki, glavnom gradu Zambije, i kroz prozor gledali kako s aviona koji Hrvate vodi u slobodu prvo povlače most za ukrcavanje, a potom avion uzlijeće.
– Tad smo napokon odahnuli, ne mogu to opisati. Ali, do zadnjeg časa nismo znali što će biti, hoće li se oslobađajuća odluka suda poštivati ili će ih opet uhititi. Teško je to i shvatiti nekome iz Europe, ali stvari u Africi ne funkcioniraju baš tako kako smo mi navikli – govori.
Odlazak Hrvata se opstruirao
Otvoreno sada kaže Klasić: odlazak Hrvata iz Zambije se opstruirao.
– Od činovnika na sudu, Imigracijskog ureda do nisko rangiranih službenika na aerodromu, svi su kočili odlazak. Ovdje nisu bili zadovoljni presudom – prepričava Jutarnjem listu Klasić u telefonskom razgovoru.
Na pitanje kako su točno izgledale opstrukcije s kojima su se hrvatski parovi susretali, odgovara da ne može ulaziti u detalje. Ali daje primjer: sedam sati čekanja papirologije u Odjelu za imigracijsku službu u Ndoli, potom četiri sata čekanja na aerodromu prije polijetanja za Lusaku. Dakle, gotovo pola dana, 12 sati, čekanja za nekoliko papira i proceduru koja ne traje duže od pola sata.
– Osjećalo se cijelo vrijeme da se procedura koči, da je veliki otpor. Postojala je realna mogućnost da ih opet zaustave i odvedu u zatvor. Na njima sam vidio strah, čisti strah – prepričava Klasić dodajući da su djeca ipak cijelo vrijeme bila nasmijana, vesela, nesvjesna stresne situacije. Posjetimo, Hrvati su u veljači već pušteni na slobodu, a potom opet uhićeni na aerodromu netom prije polijetanja aviona zbog navodne dojave iz Hrvatske.
Uglavnom, posljednja dva dana, od presude do aerodroma, Klasiću su bila najteža u karijera, veli. Cijeli šestomjesečni slučaj, dodaje, najteži je slučaj u konzularnoj povijesti hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova. “Onda možete misliti kako je bilo obiteljima”, govori Klasić koji je na dužnosti drugog tajnika veleposlanstva u Pretoriji, s prekidima, od početka 2018.
Ovako je izgledala kronologija. U četvrtak, 1. lipnja, sutkinja Mary Mulanda u sudnicu je stigla kasneći sat vremena, a presudu je pročitala tek oko 11 sati. Računali su Hrvati već taj dan izaći na slobodu, pokupiti djecu i letjeti za Zagreb.
– Ali onda su se stvari počele komplicirati – prepričava konzul Klasić.
Naime, dva su leta iz Ndole svaki dan, oba međunarodna i oba u 13 sati. Da ih se pusti na slobodu, Hrvati su morali pričekati pisani otpravak sa sudu, dobiti papire u Imigracijskom uredu i pokupiti djecu, a onda još stići na avion. U svega nekoliko sati.
– Papirologija nije bila gotova skroz do navečer taj dan. Niti papirologija za djecu, niti ona njihova u Imigracijskom uredu. Dan je propao, propale su sve rezervacije koje smo napravili – priča Klasić.
Zato su u petak ujutro, sat vremena prije otvaranja u 8 sati, bili u Imigracijskom uredu u centru Ndole i čekali. No, od gotovo 7 sati ujutro do 14 sati, Hrvati su čekali papire. I dobili su ih, ali prekasno, sat vremena nakon što je jedini i posljednji međunarodni zrakoplov poletio iz Ndole.
– Odlučili smo ih onda u tom času prebaciti na let u Lusaku. To je bio kalkulirani rizik jer nam je glavni grad nepoznati teritorij, nikoga tamo ne poznajemo, ali nismo imali izbora. Igrali smo se s minutama, kaže.
Djecu su parovi iz Odjela za imigracijsku službu pokupili u petak oko 15:30 i krenuli sa svim papirima na aerodrom u Ndoli, spremni za let za Lusaku. Otamo za svega pet sati polijeće avion za Dubaiju. Njihova zadnja šansa za napuštanje Zambije.
– Let do Lusake traje pola sata, može se i automobilom, ali zbog loših cesta vožnja traje osam sati. Očekivali smo brzi prolaz do Lusake, ali stvari su se opet i tu zakomplicirale, prepričava Klasić očajno.
Službenici na aerodromu u Ndoli, dodaje, po nečijem su nalogu otezali s dokumentima. Strahovali su Hrvati da bi neki nižerangirani službenik mogao u panici donijeti odluku zbog koje bi opet zaglavili u zemlji.
– Svi su službenici na aerodromu znali za slučaj, ali su po nečijem nalogu odugovlačili iako su samo trebali pregledati identifikacijske dokumente, priča napominjući kako je moguće da su službenici postupali iz neznanja ili straha.
Oko 19:30, gotovo četiri sati poslije, službenici su popustili. Hrvati su se napokon ukrcali na posljednji avion za Lusaku. On je sletio za pola sata u Lusaku, a onda su imali svega sat vremena da se ukrcaju na drugi avion za Dubai, u 21:20.
– Mi smo se doslovno igrali minutama, rezervacije radili po putu i do zadnjeg trena nije bilo opuštanja – govori.
Srećom, na aerodromu u Lusaki dočekao ih je šef delegacije EU u Lusaki, Jacek Jankowski, s kojim je u kontaktu bio ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman. Lusaku su prošli bez problema. Klasić je ostao na aerodromu. Sve dok se avion nije otisnuo prema Dubaiju, izlazeći iz zambijskog zračnog prostora, kada je napokon znao da su Hrvati na sigurnom. Iz Dubaija, Hrvati su u Ljubljanu sletjeli u subotu oko 15 sati, a potom su osiguranim prijevozom prebačeni u Zagreb.
– Do zadnjeg trena nismo vjerovali, ali kada je avion poletio, znali smo da smo uspjeli – veli Klasić.
Po izlasku iz zračne luke u Ljubljani jedan od posvojitelja, Noah Kraljević, kratko se obratio novinarima.
– Jako smo sretni. Malo smo umorni, dugo je trajalo i još uvijek smo u šoku i super sretni da je sve pozitivno ispalo – rekao je novinarima. Većina je zamolila za poštivanje njihova mira, piše Jutarnji list.
