Mnogi roditelji znaju koliko je dramatičan trenutak gubitka djetetovog omiljenog plišanca ili dekice i koliko je teško pronaći adekvatnu zamjenu, a psiholozi otkrivaju što je uzrok te povezanosti
Kod jako male djece čak nije važno je li se igračka izgubila ili se samo izvan dohvata ruke, u drugoj sobi. Reakcija je ista,a suze i očaj teško je umiriti. Novinarka Mary McCarthy i dr. Claire Crowe, pedijatrijska klinička psihologinja i članica Psychological Society of Ireland, objasnile su za Rte ovaj aspekt roditeljstva.
McCarthy se prisjetila kako je očajnički na dječjem igralištu tražila monchichija svoje kćeri, igračku šarmantnog japanskog majmuna. Nije ga pronašla, a nakon noći pune stresa, vratila se na igralište tijekom sljedećeg dana i pronašla majmuna kako strpljivo sjedi na ogradi.
– Stvarno smo imali sreće, jer nekad ljudi uzimaju igračke. Već smo to proživjeli više puta – kazala je McCarthy.
Crowe naglašava da plišane igračke igraju ključnu ulogu u rastu i razvoju djece.
– Igračke su veliki psihološki fenomen jer pomažu djetetu da prijeđe iz stanja ovisnosti o odgajatelju u samostalnost. Igračka predstavlja djelić roditelja, nešto što može nositi sa sobom i nikada nije zamjenjivo – ističe Crowe.
Napomenula je da je taj fenomen prvi put dokumentirao 1950. godine psiholog Donald Winnicott.
– To je sigurna baza, doslovno sigurnosna mreža. Igračka im omogućuje da se lakše odvoje od roditelja prilikom aktivnosti poput odlaska u jaslice. Djeca, kada imaju nešto što ih podsjeća na dom, uz sebe nose osjećaj sigurnosti i to im omogućuje da izgrade samopouzdanje – kaže Crowe.
Psihologinja dodaje da bi roditelji trebali usporiti umjesto da djeci stalno nude nove igračke.
– Oni ne dolaze u šesti razred sa igračkom u ruci. Općenito teže doseći točku u kojoj su sretni što igračka ostaje kod kuće. Također, mijenja se i njihova privrženost prema igrački tijekom vremena – ističe Crowe primjećujući da su igračke način razumijevanja djetetovog emocionalnog stanja.
Ako se dijete iz vrtića ili od tete čuvalice vraća grčevito držeći igračku, to bi moglo sugerirati da je bilo situacije koje su uznemirile mališana. Psihologinja ističe i kako roditelje ne mora brinuti činjenica da i neka starija djeca ostaju vezana uz drage igračke.
– Istraživanja pokazuju da će jedan od nas četvero ponijeti tu igračku ili dekicu iz djetinjstva sa sobom na fakultet. No razlog nije isti kao u djetinjstvu. U odrasloj dobi nosimo je zbog sjećanja na prijašnju točku u životu. Često postoji nervoza oko studija i odlaska u novi grad, novu sredinu, želiš sa sobom ponijeti malo doma – ističe Crowe.
Razlika je, rekla je, u tome što većina studenata ne treba nužno igračku da umiri osjećaje, ali ona im je važna uspomena.
McCarthy je dodala da joj je majka, dok je odrastala, često govorila da nema nijednu igračku za koju je bila posebno vezana te se pitala je li sa njom zbog toga sve u redu. Crowe joj je odgovorila da nema razloga za zabrinutost jer pretjerana eksponiranost igračkama može odvratiti djecu od njih, prenosi 24sata.
– Kad djetetu damo 10 različitih plišanih igračaka, drugu dekicu u kolicima, različita dječja kolica za šetnju, drugačiji krevetić, zapravo je sve to previše. Niti jedna stavka ne može postati važna – zaključila je Crowe i predložila da dijete ima manje opcija te mogućnost da samostalno bira omiljenu igračku.
