Županijski sud u Splitu je u prvostupanjskoj presudi odlučivao o optužbama protiv dvojice optuženika zbog dva kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava i to ratnog zločina protiv civilnog stanovništva (točka I. izreke) i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika (točka II. izreke), koja je prvi optuženik počinio kao zapovjednik Vojno–istražnog centra u sastavu 72. bojne vojne policije Hrvatske vojske, u naravi vojnog zatvora Lora u Splitu, a drugi optuženik kao stražar u navedenom zatvoru.
Oba optuženika ranije su bila osuđena u odsutnosti zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i to prvi optuženik na kaznu zatvora u trajanju osam godina, a drugi optuženik na kaznu zatvora u trajanju šest godina. Županijski sud u Splitu sada je pod točkom I. izreke stavio izvan snage presudu donesenu u odsutnosti u dijelu odluke o kaznenoj sankciji te prvom optuženiku utvrdio kaznu zatvora u trajanju šest godina, a drugom optuženiku, uz primjene odredbi o ublažavanju kazne, u trajanju tri godine i šest mjeseci dok je u ostalom dijelu presuda donesena u odsutnosti ostavljena na snazi. Pod točkom II. izreke Županijski sud u Splitu je optuženike proglasio krivima za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika te je prvom optuženiku utvrdio kaznu zatvora u trajanju pet godina, a drugom optuženiku, uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne, u trajanju tri godine. Nakon toga, prvi optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina i 6 (šest) mjeseci, a drugi optuženik na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 10 (deset) mjeseci. U izrečene jedinstvene kazne zatvora uračunato je vrijeme u kojem su oba optuženika bila lišena slobode tijekom postupka.
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je prihvatio žalbu državnog odvjetnika te je preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni.
Visoki kazneni sud ostavio je na snazi presudu donesenu u odsutnosti zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva kojom je prvom optuženiku bila izrečena kazna zatvora u trajanju osam godina, a drugom optuženiku u trajanju šest godina te su te kazne uzete kao utvrđene. Nadalje, povećao je kazne utvrđene optuženicima za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Prvom optuženiku utvrdio je kaznu zatvora u trajanju šest godina, a drugom optuženiku u trajanju pet godina. Visoki kazneni utvrdio je da ispravno utvrđene olakotne okolnosti ne mogu prevladati nad značajem otegotnih okolnosti. Prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio kao otegotno da su tri ratna zarobljenika, uslijed zadobivenih ozljeda preminula u inkriminiranom događaju, pri čemu su dvije bile ročnici odnosno osobe mlađe životne dobi, a također nije dovoljno cijenjen niti broj žrtava i status optuženika koji su bili hijerarhijski nadređeni službenici i time imali veću odgovornost od ranije osuđenih počinitelja. Zbog toga je Visoki kazneni sud zaključio da prvom optuženiku treba utvrditi kaznu zatvora odmaknutu od propisanog zakonskog minimuma, a da na strani drugog optuženika ne postoje osobito olakotne okolnosti koje bi opravdavale primjenu instituta ublažavanja kazne. Naposljetku, Visoki kazneni sud je osudio prvog optuženika na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, a drugog optuženika na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina.
Ocjena je Visokog kaznenog suda da su ovako odmjerene kazne zatvora nužne i pravedne kako bi se njima izrazio odgovarajući prijekor društva prema počiniteljima ovih teških kaznenih djela koja protekom vremena ne zastarijevaju te će tako utjecati na ostvarenje generalne i specijalne prevencije.
Žalbe oba optuženika odbijene su kao neosnovane te je u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda Županijskog suda u Splitu, priopćio je VKS.
Opširnije OVDJE
