Djeca upijaju sve poput spužve, posebno u ranom djetinjstvu, do osme godine života. Kada stalno svjedoče svađama roditelja, to itekako utječe na njih, ne samo u tom trenutku nego će obrasce koje su vidjeli ponijeti sa sobom i u odrasli život.
O toj je temi Mark Cummings, psiholog sa Sveučilišta Notre Dame, zajedno s kolegama tijekom dvadeset godina objavio stotine radova.
Djeca obraćaju veliku pozornost na emocije svojih roditelja kako bi saznala koliko su sigurna u obitelji. Kad su roditelji destruktivni, kolateralna šteta za djecu može trajati cijeli život, kaže Cummings.
Kada pak djeca mogu vidjeti kako se sukob konstruktivno rješava, tako uče kako rješavati probleme.
Što je destruktivni sukob i kako utječe na dijete?
U svojoj knjizi Marital Conflict and Children: An Emotional Security Perspective Cummings i kolega Patrick Davies sa Sveučilišta Rochester identificiraju vrste destruktivnih taktika koje roditelji koriste jedni s drugima, a koje štete djeci. To su:
1. verbalna agresija poput vrijeđanja i prijetnji napuštanjem
2. fizička agresija poput udaranja i guranja
3. tihe taktike poput izbjegavanja, izlaska iz kuće, durenja ili povlačenja
4. kapitulacija – popuštanje koje izgleda kao rješenje, ali nije.
Kada roditelji opetovano koriste ove strategije jedni prema drugima, neka djeca mogu postati uznemirena, zabrinuta, tjeskobna i beznadna. Druga mogu reagirati ljutnjom, postati agresivna i razviti probleme u ponašanju kod kuće i u školi.
Kod djece se mogu razviti poremećaji spavanja i zdravstveni problemi poput glavobolja i bolova u želucu ili se mogu često razboljeti.
Njihov stres može utjecati na njihovu sposobnost obraćanja pozornosti, što stvara probleme s učenjem.
Većina djece odgajana u okruženjima destruktivnih sukoba imaju problema s uspostavljanjem zdravih, uravnoteženih odnosa sa svojim vršnjacima. Čak su i odnosi između braće i sestara nepovoljno pogođeni: skloni su ići u krajnosti, postajući previše uključeni i zaštitnički postavljeni jedni prema drugima ili udaljeni i odvojeni.
Godine 2002. Rena Repetti, Shelley Taylor i Teresa Seeman s UCLA-a skupile su 47 različitih istraživanja koja su povezivala dječja iskustva u rizičnim obiteljskim okruženjima s kasnijim problemima u odrasloj dobi.
Otkrile su da su oni koji su odrasli u domovima s visokom razinom destruktivnih sukoba imali više fizičkih zdravstvenih problema, emocionalnih i društvenih problema kasnije u životu u usporedbi s kontrolnim skupinama.
Kao odrasli, vjerojatnije je da će prijaviti vaskularne i imunološke probleme, depresiju i emocionalnu reaktivnost, ovisnost o supstancama, usamljenost i probleme s intimnošću.
Je li izbjegavanje sukoba rješenje?
Neki roditelji, znajući koliko sukob može biti destruktivan, mogu misliti da mogu izbjeći utjecaj na svoju djecu popuštanjem ili kapitulacijom kako bi okončali svađu. Ali to nije učinkovita taktika.
Naša su istraživanja pokazala da dugoročni učinci roditeljskog povlačenja zapravo više smetaju prilagodbi djece. Djeca razumiju neprijateljstvo. Govori im što se događa. Ali kada se roditelji povuku i postanu emocionalno nedostupni, djeca ne znaju što se događa. Oni jednostavno znaju da nešto nije u redu, no ne znaju što. S vremenom vidimo da je roditeljsko povlačenje zapravo gora putanja za djecu, a teže je i partnerima, kaže Cummings.
Djeca vide kada se roditelji pretvaraju i kada se napetost u kući može rezati nožem.
Kako sukob učiniti uspješnim?
U svakoj je vezi naprosto nemoguće izbjeći sukobe, posebno u dugogodišnjim odnosima. No način na koji se taj sukob rješava može sve promijeniti kada su u pitanju djeca.
Kada roditelji imaju blagi do umjereni sukob koji uključuje podršku, kompromis i pozitivne emocije, djeca razvijaju bolje socijalne vještine i samopoštovanje, uživaju u većoj emocionalnoj sigurnosti, razvijaju bolje odnose s roditeljima, postižu bolje rezultate u školi i imaju manje psihičkih problema.
Kada djeca budu svjedoci svađe i vide kako je roditelji rješavaju, zapravo su sretnija nego što su bila prije nego što su je vidjela, kaže Cummings.
To uvjerava djecu da roditelji mogu riješiti probleme. Djeca se osjećaju emocionalno sigurnije, njihovi unutarnji resursi oslobođeni su za pozitivan razvojni rast, a njihovo vlastito prosocijalno ponašanje prema drugima također je poboljšano.
Zapravo, mnogi problemi u dječjem ponašanju mogu se riješiti ne fokusiranjem na dijete, pa čak ni na odnos roditelj-dijete, već jednostavno poboljšanjem kvalitete samog odnosa između roditelja, čime se jača djetetova emocionalna sigurnost, piše zadovoljna.dnevnik.hr
