U Zagrebu je u 59. godini života nakon duge i teške bolesti preminuo Lukas Nola, filmski redatelj i scenarist, profesor zagrebačke Akademije, te jedan od ključnih aktera tzv. Mladog hrvatskog filma devedesetih. Iz hrvatske je filmske kulture otišao čovjek koji je bio omiljeni pedagog, zanimljiv i kvalitativno neujednačeni svaštarski režiser, ali i svojevrsni glasnogovornik filmskog naraštaja rođenog sredinom šezdesetih. Iza sebe je ostavio sedam dovršenih dugometražnih filmova, te jedan koji je dovršio gotovo do kraja. Ali, još i važnije, iza sebe je ostavio brojne učenike na koje je izvršio nemjerljivi utjecaj, piše Jutarnji list.
Lukas Nola rođen je 1964.u filmaškoj obitelji: otac mu je bio scenograf. Studirao je na zagrebačkoj ADU koncem osamdesetih. U kinematografiju je ušao u vjerojatno najnepodesnijem trenutku koji se mogao zamisliti. Tih ranih 90-ih novca nije bilo, jedna se kinematografija urušila, a druga koja je nastajala prioritetno se bavila nacionalističkim kičem. U tom trenutku, pojavio se naraštaj tek diplomiranih režisera koji su oponirali takvoj produkciji s mladenačkim, stiliziranim filmovima punim ironije.
Ključni akteri te generacije bili su Vinko Brešan, Hrvoje Hribar, Vlatka Vorkapić, Goran Rušinović i Lukas Nola. Samo su sebe pomalo preuzetno nazivali „novi“ ili „mladi hrvatski film“. Premda možda i nisu toga posve bili svjesni, oni su bili prvi čisti postmodernisti domaćeg filma. Vidjelo se da su to redatelji odrasli na Lynchu, Bessonu, Beineixu, Šijanu…
Među njima Nola je led probio prvi, i to TV filmovima: urbanim noir krimićem „Dok nitko ne gleda“ (1993), te ratnom dramom „Svaki put kad se rastajemo“ (1994). Njegovi filmovi bili su pokušaj da se apsolvirani zapadni utjecaji i postmoderna stilizacija spoje s pričom i svjetovima koji imaju veze s hrvatskom 90-ih. Nolini su filmovi stilski osviješteni, vizualno ispeglani, žanrovski samosvjesni, te puni sarkazma i ironije koju tadašnji povijesni moment nije baš ljubio. Mlad, elokventan i stilski osviješten, Nola je bio neka vrsta arbitra elegancije tadašnjeg mladog filma, glasnogovornik koji programatski elaborira ono što se u tadašnjem hrvatskom filmu mlađem naraštaju nije sviđalo.
Nakon prva dva filma Nola snima prvi pravi kino film, ne do kraja uspjeli triler na temu traffickinga „Rusko meso“ (1997). Svoja dva najvažnija filma snima za redom u samo dvije godine nakon 2000. Prvi od njih je ratna fantazmagorija „Nebo, sateliti“ (2000), film koji se bavi ratom 90-ih na način stubokom drukčiji od dotadašnjih hrvatskih ratnih filmova (uglavnom stilski tupavih, a ideološki shematičnih). „Nebo sateliti“ film je koji više proizlazi iz „Apokalipse danas“, iz Terrence Malicka i Tarkovskog nego iz tradicije domaće ratne drame. U tom je filmu ratište – snimano u dolini Neretve – limb, zona ludila, zaumni prostor fantazmagorije gdje prestaju vrijediti ljudska, fizička i moralna pravila. Kao čovjek koji je prošao rat, jako sam osjetljiv na filmove u kojima je ratište fejkano. Uz „Tanku crvenu liniju“ i Petrovićev „Tri“, „Nebo, sateliti“ spada među rijetke filmove u kojima sam imao osjećaj da nije.
Samo godinu kasnije, Nola će snimiti i svoju distopijsku no-budget horor-melodramu „Sami“ (2001), film u kojem se možda najviše približi onom što ga je kao filmaša zanimalo, od poigravanja sa žanrovima, preko erotizma do vizualne stilizacije.
Nola je među režiserima svoje generacije bio apartna iznimka i po interesu za religiju. To se očitovalo u njegovom narednom filmu „Pravo čudo“ (2007). Ta ne baš do kraja uspjela drama na temu iscjeliteljstva bit će upamćena i kao povratnička glavna uloga Rade Šerbedžije u poratnom hrvatskom filmu. Posljednji film Nola je dovršio 2013. Taj film- „Šuti“- bavio se obiteljskim zlostavljanjem. Nola je na akademiji predavao glumcima i imao nosa za glumce. U tom je filmu pružio prvu veliku ulogu budućoj stožernoj glumici domaćeg filma, Lani Barić.
Dobar dio protekle dekade Nola je proveo u borbi s prvom, a potom i drugom teškom bolešću. Premda mu je rak dijelom oteo glas, nastavio je s pedagoškim radom. Studenti su ga voljeli jer je volio dijeliti znanje, jer je bio susretljiv, kurtoazan, praktičan i lišen mistifikacija. U zatišju bolesti snimio je i svoj posljednji film, crnu komediju „Escort“ koja je u času smrti u fazi kasne postprodukcije. Film ćemo, nažalost, vjerojatno gledati kao posthuman.
Nola je kao režiser bio nomad, svaštar, istraživač. Opus mu je i heterogen i kvalitativno jako neujednačen. No, čak i lošijim filmovima, kod Nole se vidjelo nastojanje da se odmakne od samorazumljive ideje što hrvatski film „jest“ i „mora biti“. U jednom trenutku, njegovi su filmovi funkcionirali kao mali pokret otpora mediokritetskom konsenzusu hrvatske kinematografije 90-ih. U tadašnjem kontekstu, to je bilo nemjerljivo važno, piše Jutarnji list.
