Piše: Dr. Herman Vukušić
Upravo sam saznao kako je za danas pompozno najavljivani posjet predsjednika RH Zorana Milanovića Hrvatima u Srednjoj Bosni povodom ulaska konvoja “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Stebrenu” u Novu Bilu prije 28 godina otkazan iz sigurnosnih razloga!
“Predsjednik Milanović izražava žaljenje što neće sudjelovati na obilježavanju tog, za Hrvate Lašvanske doline, važnog događaja, a organizatorima obilježavanja upućuje snažnu potporu i zahvalnost što čuvaju uspomenu na humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”, kaže se iz ureda predsjednika Milanovića.
Ono što se ne kaže, a svjedoči o licemjerju našeg vrhovnog zapovjednika kada govori o “čuvanju uspomene na humanitarni konvoj Bijeli put”, jest da Zoran Milanović već više od tjedan dana nije našao za shodno primiti delegaciju tog istog konvoja, a koju predvode ljudi koji su Konvoj organizirali i doveli do Nove Bile, izuzev pokojnog dr. Slobodana Langa!
(Uz ovu objavu sa prethodnim dopuštenjem objavljujem i orignalnu zamolbu za prijem delegacije Konvoja kod predsjednika RH od 09. prosinca ove godine.)
Uz sve kontroverze koje već drugu godinu prate obilježavanje obljetnice dolaska Konvoja u Novu Bilu, gdje prvenstveno mislim na čudni obrazac lokalnih organizatora da to rade bez konzultacija sa živućim članovima čelništva Konvoja i akcije “Bijeli Put” i koje organizatori obično na obljetnicu pozovu dan- dva prije samog događanja, smatrao sam da o svemu treba šutjeti zbog interesa hrvatskog naroda u BiH čiji se Zoran Milanović predstavlja kao predsjednik.
Kao bivši vojnik koji je na tom podneblju 1993. godine u ulozi humanitarca bio izložen vatri snajpera i mitraljeskog oružja, razumijem razmišljanja sigurnosnih službi, ali se onda sjetim i 1998. kada smo na 5 obljetnicu Konvoja posjetili Bugojno gdje nam je grupa radikalnih islamista prijetila smrću.
Naš posjet bugojanskom samostanu puno je značio za tamošnje Hrvate, i tamo smo otišli svjesni rizika, kao što smo 1993. nas više od stotinu sudionika Konvoja bili uvjereni da idemo u gotovo sigurnu smrt.
Taj rizik trebao je danas preuzeti i predsjednik Milanović, ali on je umjesto toga riječ “karakter” iz svojeg predizbornog slogana odluči zamijeniti jednom drugom imenicom koja nije “hrabrost” i time pokazao svoj pravi karakter.
Na koncu, zanima me kakva su bila sigurnosna predviđanja nadležnih srpskih službi kada je Akeksandar Vučić otišao u Srebrenicu, svjestan što ga tamo čeka?
