Svima su nam barem jednom pali na pod kreker ili kriška pizze koje smo i dalje htjeli pojesti. A možda smo ih i pojeli, pozivajući se na pravilo pet sekundi. Je li ikad u redu jesti hranu koja je pala na tlo? Je li pravilo pet sekundi samo laž u koju volimo vjerovati?
“Pa zapravo ne volim ljudima govoriti što da rade”, rekao je Don Schaffner, profesor na odjelu za znanost o hrani na Sveučilištu Rutgers. “Volim pričati ljudima o znanosti i pustiti ih da sami odluče. Svakako, ako nešto ispustiš na tlo, može doći u kontakt s klicama, a ako te klice pojedeš, možeš se razboljeti.”
Pitanje je li pravilo pet sekundi istinito je jako kompleksno, a stručnjaci kažu da odgovor ovisi o brojnim faktorima, poput vrste hrane, vrste poda i toga čime je ta površina potencijalno kontaminirana.
Nitko nije siguran odakle potječe ideja o pravilu pet sekundi, ali se često pripisuje mongolskom vladaru Džingis-kanu iz 13. stoljeća, za kojeg se tvrdi da je imao pravilo da hrana koja padne na pod ostaje tamo sve dok on ne odluči drugačije, prenosi HuffPost.
“Postoje neki Džingis-kanovi citati o jedenju hrane s poda. On je smatrao, ako je to dovoljno dobro za njega, onda je sigurno dobro i za sve druge”, rekao je Paul Dawson, profesor na odjelu za znanost o prehrani i ambalaži na Sveučilištu Clemson.
Međutim, ljudima tog doba nedostajalo je znanje o mikroorganizmima i o tome kako oni mogu uzrokovati bolesti, naglašavaju u knjizi Did You Just Eat That? autori Paul Dawson i Brian Sheldon.
“Nije moguće točno utvrditi kada je ovaj mit započeo”, rekao je Dawson. “Mislim da je to samo jedan od onih društvenih mitova koji su na neki način započeli i ljudi su ga samo nastavili propagirati.”
I Dawson i Schaffner proučavali su pravilo pet sekundi i što se događa kada različita hrana dođe u dodir s različitim površinama. U studiji iz 2006., objavljenoj u Journal of Applied Microbiology, Dawson i drugi istraživači ispitali su utječe li trajanje vremena u kojem je hrana bila u kontaktu s kontaminiranom površinom na prijenos bakterija u hranu. Testirali su tri vrste površine – pločice, drvo i tepih – kontaminirane salmonelom te dvije vrste hrane – salamu i kruh.
Istraživanje je pokazalo da su najvažniji faktori onečišćenje poda i vrsta površine. Tepih je dulje sadržavao više bakterija, ali se one nisu toliko prenosile na hranu. Porozna površina tepiha omogućila je bakterijama da uđu dublje u njega i ne stoje toliko na površini, rekao je Dawson. No bakterije mogu živjeti na suhim površinama i do nekoliko tjedana tako da je potencijal kontaminacije velik, objasnio je.
Schaffner je 2016. bio koautor studije objavljene u Applied and Environmental Microbiology Journalu, koja je testirala lubenicu, kruh, kruh s maslacem i gumene bombone bačene na kontaminirani nehrđajući čelik, pločice, drvo i tepih na periode od sekunde, pet sekundi, 30 sekundi i 300 sekundi. Istraživanje je pokazalo da se najviše bakterija prenosi na lubenicu, a najmanje na gumene bombone. Dulja izloženost bila je glavni čimbenik, ali kontaminacija se dogodila čak i u periodima koji su najkraće trajali.
“Naše istraživanje je pokazalo da u svakom pojedinom stanju – bez obzira na to koja površina, hrana i vrijeme su u pitanju – uvijek postoji prijenos nekih bakterija”, rekao je Schaffner. “Nije bilo vremenskog perioda u kojem nismo vidjeli prijenos bakterija.”
Iako je važno koliko dugo je hrana na podu, vrsta hrane i ono što je zapravo na tom podu jednako je važno, ako ne i više. Prema Schaffneru, razina vlažnosti hrane je ključni faktor. Na primjer, u njegovoj studiji, kada su komadiće lubenice bacili na različite površine, većina bakterija se prenijela na voće.
“Mislimo da je to zato što vlaga olakšava kretanje bakterija s površine na hranu. Bakterije nemaju noge tako da im je zaista potrebna vlaga da bi se mogle kretati”, objasnio je.
Suha hrana poput kruha i gumenih bombona dovela je do manjeg prijenosa bakterija, ali je i dalje pokupila dovoljno bakterija da se možete razboljeti, pojašnjava Dawson.
Osim bakterija, podovi mogu biti prekriveni prašinom ili dlakom kućnih ljubimaca, što bi moglo doći na vašu hranu. To nije nešto što biste htjeli jesti, ali Dawson smatra da je to samo po sebi vjerojatno bezopasno, prenosi Index.
“To je popriličan mit. Zaista ovisi o tome što je na tlu i gdje hrana padne”, rekao je Dawson. “Hrana će odmah pokupiti bakterije tako da se samo kockate ako je pojedete i niste sigurni što je na toj površini.”
Bolesti koje se prenose hranom, poput salmonele, mogu uzrokovati mučninu, povraćanje ili proljev, a mogu biti čak i smrtonosne.
“Brinem se zbog patogenih bakterija i patogenih virusa koji mogu uzrokovati bolesti”, rekao je Schaffner. “Ne postoji ‘sigurno’ vrijeme kada se nijedna bakterija neće prenijeti na hranu,” prenosi N1.
