1.3 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava 'Plavi kaputić, trideset godina poslije': Željka Jurić u središtu filma iz radionice...

‘Plavi kaputić, trideset godina poslije’: Željka Jurić u središtu filma iz radionice Jakova Sedlara

Njezino je uplakano lice, zahvaljujući snimci BBC-ja, obišlo cijeli svijet. Željka Jurić bila je šestogodišnja djevojčica koja je u plavom kaputiću, pogleda zamućenog suzama, u apokaliptičnoj sceni koračala porušenim i spaljenim Vukovarom u koloni 19. studenoga 1991. godine. I 30 godina kasnije, ona je jedan od najsnažnijih simbola vukovarske kalvarije, lice dobro poznato lice hrvatskoj javnosti. Mediji su pratili njezino odrastanje, transformaciju iz djevojčice u ženu, pratili su njezino vjenčanje s vukovarskim braniteljem Lukom Mitrovićem, 70-postotnim invalidom Domovinskog rata, kao i koračanje u Koloni sjećanja uz generale Gotovinu, Markača i Čermaka.

Kako bi njezina životna priča bila još snažnije utkana u kolektivnu memoriju, iz radionice redatelja i scenarista Jakova Sedlara, upravo uoči obljetnice pada grada heroja, stiže dokumentarni film “Plavi kaputić, trideset godina poslije”, u čijem je središtu upravo ona. Danas supruga i majka, 36-godišnja Željka Jurić Mitrović s obitelji živi u mjestu Berak, udaljenom 15 km od Vukovara, gdje je 17. studenoga zakazana i promocija filma, a film će dan ranije, danas, 16. studenog, u 12 sati biti prikazan na portalu Vecernji.hr.

Otpočinje kadrovima Željke u zlatnom slavonskom žitu, njezinim sjećanjima na Vukovar otkamo je prognana u koloni, kao i stihovima iz njezine zbirke “Moja rijeka suza”. Pjesma koju recitira posvećena je vukovarskom branitelju Aleksandru Labi zvanom Aco. S obzirom na to da je njezinu obitelj otac napustio prije rata, upravo je Aco bio Željkin anđeo čuvar koji se s njome igrao i trudio da što manje osjeća rat. Njezinu obitelj otac je napustio prije rata pa je Željka u Aci osjećala zaštitnika, čak i oca.

Neke su joj slike u magli, ali neke neće i ne može zaboraviti. Za Vukovar više nije bilo nade. Grad je pao i tog jutra kada su civili iz podruma izišli na svjetlo dana prizori na ulicama ledili su krv u žilama: četnici koji slave “pobjedu”, pucnjevi koji odjekuju gradom i susjedi Srbi koji su se do jučer skrivali u istim podrumima, da bi toga dana pred agresorom prstom upirali na pojedince. Jedan od njih bio je Aco, njezin anđeo čuvar i zaštitnik. Prokazala ga je susjeda Nada, koja se do toga dana s njima krila u skloništu i netom prije s Acom podijelila i zajedničku cigaretu, riječima da je on “uvezeni ustaša iz Njemačke”. Pao je pokošen rafalom pred Željkinim nogama.

– Do toga trenutka moje je lice bilo paralizirano od straha, sve do trenutka smrti mog zaštitnika i dobrog duha, tog trenutka koji me kao dijete bacio u očaj i rasplakao – objasnila je Željka razloge svojih suza na slici koja je obišla svijet. U filmu priča o svojih 11 godina u progonstvu, tijekom kojih je željela otvoriti cvjećarnicu “jer s cvijećem se ne mora pričati”.

– Cvijeću sam mogla pokazati svoje emocije, jer sam se zbog životnih trauma bojala prići ljudima. Bilo mi se teško otvoriti – priča Željka u Sedlarovu kameru. Koliko je uistinu patila za povratkom u rodni grad i za svojim domom, pokazuju potresne snimke povratka kući šest godina nakon progonstva. Među zidovima porušenog doma, malena Željka rida u naručju majke, dugo i neutješno.

Snimanje filma otpočelo je u proljeće ove godine, na lokacijama u Vukovaru, Berku, Osijeku, Splitu, Zadru, Vodicama i Šibeniku, a o Željki govore obitelj i prijatelji, među njima i pjevač Marko Perković Thompson, te ona sama. U filmu također govori o posljedicama koje rat ostavlja na djecu, ali i o pitanju oprosta onima koji su počinili zvjerstva. Redatelja – koji je Željku i njezinu obitelj upoznao 1997. u vrlo tragičnim okolnostima, dok su kao prognanici boravili u barakama u Španskom – pitali su što ga je privuklo upravo ovoj temi.

– Film je nastao iz tri razloga. Ponajprije iz prijateljstva i poštovanja prema Željki Jurić i svemu što su ona i njezina obitelj prošli u zadnjih trideset godina. Potom iz ljubavi prema Vukovaru i Hrvatskoj, a treći je razlog moj inat prema žalosnoj činjenici da se, recimo, HAVC nije sjetio 30. obljetnice pada Vukovara i nije financirao ni jedan film s tematikom vezanom uz tu obljetnicu. Vrlo sam vezan uz Željku i činilo mi se da bi njezina priča mogla biti zanimljiva u ovoj prigodi, jer to nije samo priča o njoj, to je priča i o onome što danas živimo u Lijepoj našoj – kazao je Jakov Sedlar koji za film “Plavi kaputić, trideset godina poslije” (opet) nije dobio financijsku pomoć države. Stoga se snalazi sam, uz veliku pomoć pokrovitelja, poput Davora Šukera i Joea Šimunića, koji su između ostalih pomogli snimanje filma o Željki Jurić.

– O ovome filmu pisao sam pismo ministrici kulture, ali odgovor nisam dobio, što me nije začudilo. Što se tiče hrvatskih institucija koje financiraju filmove, meni korona traje više od dva desetljeća. Upravo zato snalazim se preko dobrih ljudi i prijatelja poput Šukera, Šimunića, Kikaša, Lulića, Zovka… koji imaju i srca i smisla za teme koje ne zanimaju one koji bi morali brinuti i o tim temama. Oni se moj HAVC, oni i mnogi koji me podržavaju na različite načine – zaključio je redatelj, piše Večernji.

Najnovije

Još iz rubrike