5.5 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Borković: Vojnik se nema pravo predati. Imao sam spremnu bombu za sebe

Borković: Vojnik se nema pravo predati. Imao sam spremnu bombu za sebe

Svake godine sredinom studenog prisjećamo se herojske obrane Vukovara. Poginulih, nestalih, kao i onih koji su preživjeli i imaju uspomene na te dane ponosa i slave. Jedan od njih je Branko Borković, Mladi Jastreb, tada 30-godišnjak koji je iz Vukovara je izašao među posljednjima, kao zadnji ratni zapovjednik obrane grada.

Na pitanje kako se osjeća ovih dana kad se svi prisjećaju Vukovara, kada se o tome piše i priča u medijima, Branko Borković je rekao kako za njega “neminovno sjećanja krenu već u ljeto”.

– Kako ljeto odmiče, kako se približavaju jesenski dani nakon Velike gospe, nakon obilježavanja Oluje u Kninu, počinju trnci i sve više se vraćam mislima iz ’91. To je nešto što čovjek ne može izbrisati iz sebe, to je toliko intenzivan događaj koji je zapisan u organizmu, bez obzira na događaje koji dođu kasnije, oni idu u drugi plan s obzirom na taj intenzitet. Kako se približava godišnjica, tako emocije dodatno naviru, time više što je 30. godišnjica iza nas, a nas je sve manje život nosi svoje, ali smo zadovoljni da je to upisano u genetski kod hrvatskog naroda. To se vidi kolonom sjećanja koja je prisutna bez obzira na sve teškoće, sad je to i neradni dan, blagdan, i to je doživjelo jedu nacionalnu vjersku dimenziju, opisuje Branko Borković.

– Ja sam školovani vojnik i dimenzije rata su teorijski nama poznate kao iskustvo ratnih događanja drugih zemalja, ali ne i kod nas. Ta ’90. i ’91. su nas obilježile, kako je ljeto odmicalo, tako je miris rata bio sve prisutniji. Sam odlazak u Vukovar pamtim kao kolone koje su iz Slovenije izvlačile vojnike, mi smo se između tih kolona vozili prema Vukovaru, prije toga dolazak u Đakovo, Osijek, u Osijeku točno osjetiš psihozu neminovnih ratnih događanja, i kako smo se približavali Vinkovcima i Vukovaru, tako smo nailazili na rat i sasvim druge okolnosti u odnosu na svijetla velegrada grada Zagreba, prisjeća se Branko Borković.

– Kad smo došli u Vukovar trebalo je oformiti sustav zapovijedanja, uspostaviti komunikaciju i okvira toga smo davali kodne nazive, odluka je bila da to bude po pticama i samo zapovjedništvo je imalo naziv “Jastreb”. Kako su nas vidjeli dvojicu, ljudi su govorili “je li onaj stari ili onaj mladi?” i na taj način su nam dodijelili imena Mladi i Stari Jastreb, ispričao je Borković.

Prisjetio se i načina razmišljanja i pogleda na život u ratno vrijeme.

– Mi smo svaki dan pokušavali živjeti kao – eto, živi smo. Ta ljepota se odnosi u onome da smo, razgolićeni kao ljudi, shvatili onu bit života. I to je ta snaga koju nosimo u sebi. Da kad sam žedan, pijem, kad sam gledan, jedem, kad nekom kažem “kako si”, onda to stvarno i mislim, kad nekom kažem “dobar dan”, da se radujem što ga vidim. To su te ljudske dimenzije koje su se otvorile i koje su naprosto u nama, koje nosimo, svaki onaj koji je na neki način kršten u Vukovaru, rekao je Borković.

Ne samo svaki dan, svaki trenutak u svakom dijelu grada moglo se poginuti, rekao je.

– Nema pravila da si ovdje siguran, ovdje si nesiguran. Po skloništima, razbije granata sklonište, ubije djecu, žene, roditelje, rekao je Borković.

Istaknuo je i slučaj bombe koja je probila sve katove bolnice i pala na krevet bolesnika, inače Srbina, za što, kako je rekao, nitko nije pokrenuo pitanje ratnog zločina. Jedna je bomba i eksplodirala na gornjim katovima, dodao je Borković.

Prisjećajući se pada Vukovara i mogućnosti predaje, rekao je kako se postavlja pitanje – zašto smo ratovali da bi se predavali?

– Jer kao profesionalni vojnik, i to je pravilo, vojnik se nema pravo predati. Ja sam za sebe imao spremnu svoju bombu. U slučaju da bih došao u poziciju da me zarobe, aktivirao bih bombu, rekao je Borković.

Nakon pada Vukovara i proboja, Borković i Mile Dedaković bili su uhićeni i premlaćeni pod sumnjom za rušenje ondašnje vlasti.

– Prvo suočavanje je bilo odmah po izlasku iz proboja, u Maloj Bosni, gdje mi je zapovjednik tih položaja rekao da je za mnom raspisana tjeralica, ako izađem van, da me se likvidira, prisjetio se Borković.

Među ostalima javio se tadašnjem predsjedniku Franji Tuđmanu, koji ga je, kaže, tražio da dođe do njega.

– Po dolasku u Zagreb Manolić i ekipa su me spriječili da dođem do predsjednika, fizički, dodao je Borković.

Tih nekoliko dana nalazio se s načelnikom Glavnog stožera Antonom Tusom. Na jednom od takvih sastanaka, kaže, kidnapiran je i zatvoren na Lašćini u Zagrebu.

– Tamo su me držali tri tjedna, s tim što su me nekoliko puta javno kroz Sabor vodili na ispitivanje kod Josipa Perkovića. A kad su me “izbacili”, kako su mi zadužili zimsku jaknu, to je bio 12. mjesec, onda su mi skinuli tu jaknu, izbacili me na cestu tamo prema Kamenitim vratima, da se gubim, prisjetio se Borković.

Na konstataciju urednice i voditeljice Tončice Čeljuske o iseljavanju mladih iz Vukovara i pitanje kako vratiti budućnost Vukovaru i Hrvatskoj, Borković odgovara – ne iseljavaju se samo iz Vukovara, već odsvukud.

– Moje selo, koje je blizu Zagreba, gdje sam rođen, je totalno devastirano. Iz mojega sela vidi se Sljeme, vidi se Medvedgrad, vidi se sjaj Zagreba, ali je devastirano. Čim izađete iz kruga Zagreba, vidite devastirano stanje. Ali ono što moramo znati je da u Hrvatskoj danas 20-ak pravnih subjekata u poljoprivredi uzima većinu poticaja od 7 milijardi, da smo prošli katarzu koja se zove Agrokor, da smo devastirani kroz 30 godina te, ‘ajmo reći, ne znam kako, ali to na neki način čak ima elemente ratnog zločina, otimati narodnu imovinu, i da smo u ovoj poziciji da su ljudi u beznađu otišli van. Da taj komad zemlje zvan Hrvatska ne vrijedi, ne bi “zločesti” radili da riješe Hrvate odavde. Ovom prigodom i pozivam Hrvate – dođite, nastavimo se boriti, jer budućnost je Hrvatima u Hrvatskoj, rekao je Borković, piše HRT.

Najnovije

Još iz rubrike