5.5 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Belobrajdić o najskrovitijim sjećanjima: Ležim u vinkovačkoj bolnici. Bez noktiju na nogama....

Belobrajdić o najskrovitijim sjećanjima: Ležim u vinkovačkoj bolnici. Bez noktiju na nogama. Bez svoga grada

Hrvatska književnica, braniteljica i humanitarka, vukovarska braniteljica Tanja Domazet Belobrajdić prisjeća se strahota iz 1991.:

“Dana 16. studeni 1991. Prošlo je trideset godina.
Još jedan ovakav život ja ne bih preživjela.
#38
******
Onda je netko rekao – Idemo, idemo, ostavljaj sve, ne nositi ništa što zvecka!!! Zgrabila sam iz kutije iza paravana nekoliko vrećica šećera i strpala ih u džep hlača, ostavila na stolu večeru, kad zaklopim oči, još osjetim miris špageta iz SDO paketa. Još vidim moga mršavog Vladimira Kolaka Koleta, s prekriženim krakatim nogama i cigaretom. Molim ga da ide, neće, kaže – s bratom će u bolnicu. I njega i brata su ekshumirali na Ovčari.
******
Ulazi Slobodan Pavlić, naš Bobo, povlači me u stranu, čudim se, nikada nije puno govorio. Pita me, imam li čistog veša, ide u bolnicu. Kod jedne, njegove, za nju mu treba. Vadim sve, molim ga da ide, neće, s njom će ostati, ekshumirali su ga na Ovčari.
******
Pa krećemo… Nas 38.
I u tom proboju, među repama gdje smo čekali, osjetila sam kako ne mogu više. Otpalih noktiju u tri broja većim, mokrim čizmama, u košulji, promrzla svojom krivnjom (jaknu sam odbacila negdje u njivama, bilo mi je u tom trenutku vruće i bila mi je teška), rekla sam: “Ja dalje ne mogu”. Jedan, nebitan netko, ime mu ne pamtim ako sam ga ikada i znala, rekao je: “Rekli smo kada smo pošli, tko ne bude mogao dalje, ostavljamo ga”. A Zdravko, moj divni suborac, prijatelj, kum, brat, okrenuo je prema njemu onog svog šarca kojeg je nosio opasan redenicima kao da perce nosi i zarežao: “Odbij, ili svi ili nitko!”. Meni je potom, sasvim drugim glasom, rekao: “Tanjo, možeš ti to”. I mogla sam.
******
Ovi dani istjeraju najskrovitija sjećanja. Ležim u vinkovačkoj bolnici. Bez noktiju na nogama. Bez svoga grada. S kreveta preko puta maše mi prijatelj kojeg je druga grupa izvukla ranjenog iz kukuruza. Živi su, odahnem. Prilazi mi žena. Plače. Ne poznajem je. Ljubi me i kaže mi – “Imam nešto za tebe. Trebat će ti”.
– “Nemam ništa drugo” – dodaje… I odlazi. U ruci mi ostaje mali prozirni neseser, poput tanke pernice. Otvaram. U njemu dva para gaćica. Prinosim ih licu, mirišu na čisto. I počinjem plakati, nakon dugo vremena. Brišem suze gaćama.
#stojigrad”

Belobrajdić o Dežuloviću: Dok sam ja kroz minska polja spašavala živu glavu, on se gospodski uvezao u grad, u džipu JNA, s onima od kojih sam ja bježala

Najnovije

Još iz rubrike