4.8 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Andrija Jarak otkrio zbog čega je plakao u Vukovaru: Vukovar nije pao....

Andrija Jarak otkrio zbog čega je plakao u Vukovaru: Vukovar nije pao. Stablo pada, grad ne može pasti

U četvrtak, 18. studenoga obilježava se 30 godina sjećanja na simbol hrvatskog stradanja u Domovinskom ratu. Nova TV će u svojem programu u 9:30 emitirati specijalnu emisiju.

Emisiju će iz Vukovara s gostima komentatorima voditi Andrija Jarak i Ivana Petrović, a urednica emisije je Ivana Ivančić.

Uoči tužne obljetnice voditelj emisije i iskusni reporter Nove TV Andrija Jarak, koji već 16 godina prati Kolonu sjećanja, otkrio je za DNEVNIK.hr što mu se tijekom godina najviše urezalo u pamćenje.

Vukovar je okupiran i razrušen, u njemu je počinjen urbicid i kulturocid, ali nije pao. Ovu mi je rečenicu u jednom od brojnih gostovanja u našem Dnevniku izrekao Ivan Lukić Zolja. Legendarni vukovarski branitelj koji je nakon tri ranjavanja preživio devet mjeseci torture u srpskim koncentracijskim logorima. U tu rečenicu stane cijela priča o Vukovaru. Vukovar nije pao, Vukovar nije muzej koji se posjećuje jednom u godini. I za to kupuje ulaznica. Na ulazu u grad ne postoji nikakav ”hrvatomjer” koji mjeri i važe nečije domoljublje i poštovanje prema žrtvi tog grada. Namjerno izostavljam riječ ljubav. Ne moraš ga voljeti, ali moraš ga poštovati jer je prošao nešto što ni zamisliti ne možeš. Da je prosječan čovjek sanjao strahote koje su prošli stanovnici opkoljenog grada, vjerojatno bi izgubio razum…

Vukovar je grad koji živi cijelu godinu, sa svim svojim problemima, tugama i radostima, kao i bilo koji drugi grad u ovoj lijepoj zemlji. Jedina je razlika što, nažalost, po Vukovaru još šeću oni koji nikad nisu procesuirani za svoje zločine. Jednom hoće. Valjda.

Nemoguće je nabrojiti sve dogodovštine u posljednjih 16 godina, koliko idem na vukovarsku obljetnicu. Preskočit ću one dvije kolone, zvižduke i dobacivanja. Izdvojit ću trenutak koji ću pamtiti cijeli život. Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni su 16. studenog 2012. godine. Godinu dana kasnije obojica su došli u Vukovar u kolonu sjećanja. Hodali su u grupi od pedesetak bivših specijalaca i suboraca. Očito je procjena bila da će ih se na taj način zaštititi od desetaka tisuća ljudi koji su im htjeli prići i pružiti ruku. Jer bi to usporilo, zaustavilo kolonu i izazvalo potpuni zastoj.

Hodam sam s kamerom ispred njih i gledam kako odzdravljaju ljudima. Jedna prekrasna mlada žena na toj je hladnoći vozila invalidska kolica u kojima je sjedio dječak. Desetak godina bi moglo biti tom slatkom, plavokosom anđelu. Oko vrata šal s hrvatskim obilježjima. Nekoliko puta pokušava doći do Gotovine, ali ne ide. U jednom trenutku iskoračim prema njemu i kažem – generale, gospođa Vas želi pozdraviti. On iskorači prema njoj, rukuju se, a ona mu kaže – ”Gospodine generale, svake večeri sam molila krunicu za vas. Moj sin, nažalost, nije jer ne može, ali je držao krunicu s vašom slikom u ruci”. Generalu se oči napune suzama, sagne se i zagrli tog plavokosog anđela. U tom trenutku su zaplakali svi. Od Gotovine do svih nas u krugu deset metara. Kakav veličanstven trenutak. Kakva iskrena emocija. Odjednom se više nikome nije žurilo. To je trenutak koji ću pamtiti dok dišem.

Ove je godine velika, važna trideseta obljetnica. Nadam se, najveća i najljepša dosada. Bez političkih piromana koji pokušavaju ušićariti koji glas ili poen za sebe. S nepreglednom kolonom ljudi iz cijele zemlje koji su došli samo s jednim ciljem. Da se poklone onima koji su bili bolji od nas. I koji su dali sve što su imali. I, zato, dođi i pokloni se. Ako misliš da moraš. Ako ne, ne dolazi. Jer Grad i dalje stoji. I stajat će. Nikad neće pasti, piše Dnevnik.hr

Najnovije

Još iz rubrike