-0.1 C
Zagreb
Naslovnica Aktualno Analiza presude suda u Zagrebu kojom je ugovor o kreditu u eurima...

Analiza presude suda u Zagrebu kojom je ugovor o kreditu u eurima utvrđen ništetnim

Općinski građanski sud u Zagrebu (dalje u tekstu: Sud) presudom posl. br. P-206/20-63 od 27. listopada 2021. utvrđuje ništetnim (u konkretnoj situaciji potrošački) Ugovor o kreditu kojim je Kreditor, Banka, stavila na raspolaganje korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 15.200,00 EUR obračunato po srednjem tečaju HNB-a, piše iusinfo.hr.

Ugovor je sadržavao odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Kreditora, a što tu odredbu čini neodređenom i neodredivom, jer ne sadrži objektivne podatke pomoću kojih bi se odredila obveza Korisnika kredita. Mijenjanje ugovorne kamate ovisno je isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena. Tako dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a on tu promjenu ne može predvidjeti niti pravilnost promjene provjeriti.

Sud zaključuje da je odredba o kamati kojom se određuje njezino jednostrano mijenjanje Odlukom Banke nepoštena i ništetna u smislu čl. 81 i 87. Zakona o zaštiti potrošača NN br. 96/03 (dalje: ZZP), dalje primjenjujući Zakon o obveznim odnosima važeći na dan sklapanja ugovora (NN br. 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01. – dalje: ZOO 91).

Prema odredbi čl. 105. st. 1. ZOO-a ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (isto određuje i čl. 87. st. 2. ZZP-a). Odredbom čl. 1065. ZOO-a 91 propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Iz navedene odredbe proizlazi da je obveza plaćanja ugovorene kamate bitan sastojak ugovora o kreditu budući da predstavlja naknadu, tj. cijenu koju korisnik kredita plaća za to sto mu je banka stavila na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava.

Tako Sud pravilno nalazi da kada je odredba o promjenjivim kamatnim stopama kao cijeni kredita utvrđena ništavom, a što obvezu korisnika kredita čini neodređenom i neodredivom takav ugovor o kreditu ne može opstati bez takve ništave odredbe zbog čega je on u cijelosti ništav sukladno odredbama čl. 103. st. 1. i čl. 47. ZOO-a.

Logičnost, razumnost i pravednost donijete presude je nedvojbena s obzirom da način kako je konkretno određena kamatna stopa čini odredbu o određivanju kamate ništetnom u cijelosti čime se ona izuzima iz primjene, a izuzimanjem kamate ugovor o kreditu ne sadržava bitan sastojak jer je odredba o kamati njegov bitan sastojak, ona predstavlja naknadu, odnosno cijenu.

Sud se poziva na postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u tom dijelu potvrđena već presudom Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je, između ostalog, utvrđeno da su Banke obuhvaćene kolektivnom presudom, u razdoblju od 10. 9. 2003. do 31. 12. 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Zaključak u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o kamati u potrošačkim ugovorima ako je određeno da je ona promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke dovodi do zaključka da svaki ugovor o kreditu u kojem je kamata određena činjenično jednako – na način da se mijenja jednostranom Odlukom banke je nepoštena i ništetna, neovisno o osobi trgovca, konkretno banke kao kreditora.

Nastavno na zaključak da je nepošteno i ništetno određivanje kamate na način da se mijenja jednostranom Odlukom banke dalje se postavlja pitanje koja bi bila kamata u otplatnom razdoblju, ako je njezino mijenjanje jednostranom Odlukom banke nepošteno i ništetno.

Na to pitanje kolektivnom odlukom nije odgovoreno (ne samo za kredite druge valute izuzev denominirane u CHF-u, nego niti za kredite čija je obveza plaćanja izvorno ugovorena denominiranjem obveze u CHF-u). Navedeno proizlazi s obzirom na izreku istih odluka, od prvostupanjskoga suda nastavno na više sudove. Izreka presude sadržava deklaratoran dio (utvrđenje povrede koristeći nepoštene i ništetne odredbe o kamati tako da ju banka jednostrano mijenja ) dok nije odlučeno bi li se te nepoštene i ništetne odredbe, pa tako i odredba o kamati, revidirale na način da kamata koja je jednostranom Odlukom Banke samo iznosila X % u trenutku sklapanja Ugovora, bez podloge temeljem koje je uspostavljena, bila kamata koja bi se primijenila na cijeli otplatni period, iako bi to predstavljalo fiksnu kamatu, a ne promjenjivu, kako je izvorno ugovoreno. To ima za posljedicu revizije ugovora utjecajem na njegovu bit, pretvaranjem ništetne promjenjive kamate jednostranom Odlukom Banke u fiksnu kamatu.

Razlog zašto je Banka ugovorila određivanje kamate jednostrano prema Odluci Banke, a ne vezivanjem za egzaktne parametre i metode izračuna (konkretno u presudi koja je predmet analize to bio kretanje EURIBOR + fiksni dio kamatne marže), jeste izbjegavanje obveze banke da kamata koja kao promjenjiva (a npr. kao takva promjenjiva samo iznosi određeni X % na dan sklapanja Ugovora, što nema međusobne sveze sa fiksnom kamatom) u slučaju da EURIBOR padne ispod iznosa koji je vrijedio na dan sklapanja Ugovora, Banka ju mora primijeniti spuštajući ju na kamatu koja odgovara razlici tog pada.

S time u svezi kod drugih valuta učinak EURIBOR-a ima LIBOR, te je njihovo kretanje javno dostupan podatak (ako promatramo period od 2005. godine do 2020. godine vrijednost EURIBOR-a smanjila se s 5,34% na -0,5%, odnosno pala je za 5,84%. Bitno je da u razdoblju obuhvaćenom kolektivnom presudom, u listopadu 2008. godine dostiže vrhunac, kada je bio na razini od 5,49%, a nakon čega je u kontinuiranom padu izuzev u 2012. pa npr. u slučaju pada za 4 % proizlazi da bi promjenjiva kamata ako se veže – što je obveza, uz isto, u trenutku tog pada bila za 4 % manja od njezina postotka na dan sklapanja Ugovora.

Činjenica jeste da je vrijednost EURIBOR-a prešla u 2016. godini u područje negative što se može povezati s politikom negativnih kamatnih stopa koju je Europska centralna banka tada počela provoditi određujući svoju ciljnu kamatnu stopu kao negativnu vrijednost).

Primjerice, ako bi tako ugovorena promjenjiva kamata jednostranom Odlukom Banke na dan sklapanja Ugovora iznosila 6 % i vezala se uz EURIBOR (odnosno, s obzirom na različite valute kredita, LIBOR) tada bi u slučaju pada EURIBORA za 4 % (njegovo povijesno kretanje je javno dostupan podatak), da je ugovorom određeno njezino vezivanje uz egzaktne parametre i metodu izračuna, trebala pasti na 2 %. No, Banka ju je u toj situaciji, s obzirom na odredbu da ju može jednostrano mijenjati, ne spustila nego “postupno” podigla npr. za 3 % i time toj razlici od 4 % za “što ju je trebala spustiti” da je odredba o kamati ugovorena pošteno, dodala i 3 % “za što ju je postupno dignula” te tako za 7 % nepošteno podignula ukupan iznos kamatne marže. Kod poštenog i određenog određivanja promjenjive kamatne stope (što je konkretno izostalo) kamatna marža ostaje fiksna cijelo razdoblje otplate kredita, dok je vezivanje uz LIBOR (odnosno određene egzaktne parametre i metode izračuna) varijabilni dio, koji ovisi o tržišnim kriterijima, trošku pribave kreditnih sredstava Banke – ali koji su striktni (EURLIBOR; LIBOR) .

S druge strane, kada se određuje fiksna kamata, kako EURIBOR odnosno LIBOR varira, a na njega se ne može utjecati jer je ovisan o tržišnim uvjetima, tada kod fiksne kamate, kada se oduzme EURIBOR odnosno LIBOR, kamatna marža banke varira ovisno o razlici fiksne kamate i EURIBOR-a odnosno LIBOR-a.

Iz iznesenog se dolazi do zaključka da primjena one kamate koja je vrijedila u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu gdje se ugovara da se ona mijenja jednostranom Odlukom banke, na cijelo razdoblje otplate kredita, iako bi ta kamata, da je određena uz egzaktne parametre i metode izračuna, trebala padati, jeste povoljnije za kreditora, odnosno dovodi se do situacije da je kreditor koji je koristio nepoštene i ništetne odredbe takvim načinom dobiva više nego bi dobio da je obvezu Korisnika kredita ugovorio prema jasnim parametrima i metodom izračuna, a koji, s obzirom na to da nisu ugovoreni, čine odredbu u cijelosti ništetnom.

Takav izračun ne dovodi do odvraćanja kreditora od daljnjeg korištenja nepoštene i ništetne poslovne prakse jer on zna da “će mu uvijek pripasti ono početno“, iako na to, ukoliko je kamata promjenjiva, ne bi imao pravo da je ugovorio vezivanje kamate uz egzaktne parametre i metodu izračuna. Isto potvrđuje činjenica da su banke i dalje nastavile nepošteno i ništetno korištenje poslovne prakse npr. kod kamata na prešutna prekoračenja.

Upravo je odvraćanje Kreditora od ponovnog korištenja nepoštene i ništetne poslovne prakse cilj Direktive 93/13/EEZ.

U presudi Suda EU C-70/19, C 179/19 nalazimo: “kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13/EEZ (…); članke 6. i 7. Direktive Vijeća 93/13 treba tumačiti na način da im se, protivi to da se odredbu za koju se utvrdi da je nepoštena djelomično održi na snazi, uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom, kada bi takvo uklanjanje dovelo do revizije sadržaja takve odredbe utječući na njezinu bit; poslovni subjekti ostali bi u napasti da koriste takve odredbe znajući da bi nacionalni sudac, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes tih poslovnih subjekata“; stoga se ne može prihvatiti djelomično zadržavanje tih odredbi, jer bi se mogla izravno nanijeti šteta preventivnom učinku propisanim člankom 7. Direktive 93/13.“ 1

Dalje, nastavno na zaključak C-70/19, C 179/19, presude Suda EU-a C-269/19; C -19/20: “u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13, na nacionalnom je sudu da izuzme iz primjene nepoštene odredbe kako one ne bi imale obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tomu protivi. 2

Što se tiče utjecaja utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba na valjanost predmetnog ugovora, najprije valjana glasiti da, u skladu s člankom 6. stavkom 1. in fine Direktive 93/13, „ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba”.

Važno je podsjetiti na to da je, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13, nacionalni sud pred kojim se vodi postupak u vezi s nepoštenom ugovornom odredbom obvezan samo izuzeti od primjene takvu odredbu kako ona ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, a pritom u načelu nije ovlašten izmijeniti njezin sadržaj. Naime, taj ugovor mora nastaviti postojati, u načelu bez ikakve izmjene osim one koja proizlazi iz poništenja navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. 3

Stoga, kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredaba u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Naime, takva mogućnost pospješila bi gubitak preventivnog učinka prema poslovnim subjektima do kojeg inače dolazi jednostavnim izuzimanjem nepoštenih odredaba od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi poslovni subjekti ostali u napasti da koriste takve odredbe znajući da bi nacionalni sudac, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes tih poslovnih subjekata.

Slijedi, nepoštene ugovorne odredbe imaju se izuzeti u cijelosti te se ne mogu revidirati, ugovor može opstati bez tih odredbi ako je on pravno održiv, u stanju nastaviti vrijediti i bez tih nepoštenih odredaba prema pravilima nacionalnog zakonodavstva. Svaka nepoštena odredba ne čini ugovor ništetnim (npr. odredba o tzv. ulaznoj naknadi – trošak obrade kredita, tzv. izlaznoj naknadi – naknada za prijevremeni raskid ugovora, mjesnoj nadležnosti) – no ako se radi o biti ugovora tada objektivnim pristupom ugovor nije pravno održiv.

Tada ugovor može, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13, biti održan na snazi jedino ako je, u skladu s odredbama nacionalnog prava, takav kontinuitet ugovora pravno moguć, što valja provjeriti na temelju objektivnog pristupa. 4

Izuzimanje ništetne odredbe o kamati, s obzirom na to da je ta odredba bitan sastojak ugovora (a nacionalno zakonodavstvo ne sadržava dispozitivnu odredbu o kamati – kao što je npr., prema dispozitivnoj normi, da prodavatelj odgovara kupcu za faktične i pravne nedostatke kupoprodajnoga predmeta, no ugovorne strane mogu takvu odgovornost prodavatelja izrijekom isključiti) objektivno ne čini mogućim održavanje ugovora na snazi.

Ništetnost osnovnog ugovora o kreditu kada je njegov glavni predmet (bit) ništetan u skladu je s presudama Suda EU-a: “C- 186/16 (Adriciuc), C-70/19, C 179/19 (Abanca Corporación Bancaria), C-118/17 (Dunai v. Erste bank Hungary Zrt) C -260/18 (Dziubak), Dexia Nederland BV v. XXX (C-229/19), C-269/19 (Banca B. SA), C-289/19 od 27. siječnja 2021.”

Nacionalno zakonodavstvo onemogućava održavanje ugovora na snazi ukoliko je kamata ništetna, s obzirom na to da kamatu određuje kao bitan sastojak ugovora o kreditu (u smislu presuda Suda EU-a to predstavlja bit ugovora) te ne sadržava dispozitivnu odredbu nacionalnog propisa o kamati. Kamata je ništetna uvijek, neovisno o tome radi li se o potrošačkom ugovoru, ukoliko je neodređena odnosno neodrediva.

Temelj nacionalnog zakonodavstva kod pitanja valjanosti ugovora o kreditu, osim Zakona o zaštiti potrošača, jeste Zakon o obveznim odnosima, jednako primjenjiv prema svima, konkretno neovisno o svojstvu potrošača.

Zakon o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), koji predmetno pitanje određuje na identičan način kao ZOO 91 koji se s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu u svezi kojeg je donijeta presuda primijenio od strane Suda u tom postupku, određuje:

– čl. 1021.: Ugovor o kreditu

“Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.”

Dakle bitan sastojak Ugovora o kreditu jeste kamata kao glavna činidba Korisnika kredita prema Kreditoru.

– čl. 269: činidba:

(1) Objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju.

(2) Činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

– čl. 270.: ništetnost Ugovora zbog činidbe

Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

– čl. 272., kad je činidba odrediva:

Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

– čl. 322., ništetnost ugovora:

Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Time ništetnošću kamate proizlazi ništetan ugovor neovisno o situaciji je li Korisnik kredita Potrošač ili Trgovac (s obzirom na odredbe Zakona o obveznim odnosima), a koje odredbe o kamati na način da se mijenja prema jednostranoj Odluci Banke su nepoštene i ništetne kako primjenom propisa o zaštiti potrošača te s time u svezi europske pravne stečevine, tako i primjenom samog ZOO-a, a koji ne određuje to pitanje različito – ovisno o svojstvu potrošača, nego identično prema svima.

Zaključno, nepoštena i ništetna kamata svih kredita u kojima je ugovorena na način da se mijenja jednostranom odlukom Banke (posljedično ništetan ugovor) odnosi se i na kredite na koje je primijenjen tzv. Zakon o konverziji.

Konverzija, uslijed nepoštenosti odredbi o denominiranju kredita u valuti CHF i kamati iz CHF kredita (na način da se mijenja jednostranom Odlukom Banke), sa prikazom istih u matematičkom izračunu kao valjanih, čime nisu ostvarene pretpostavke transparentnosti prema potrošaču, kao prethodne pretpostavke (tzv. izlazni parametri), za ulazak u konverziju koja bi imala pravni učinak, jeste ništetna.

S druge strane, konverzija se ima smatrati nezakonitom i ništetnom i iz razloga što je takav EUR ugovor koji je u presudi koja je predmet ove analize utvrđen ništetnim korišten prilikom konverzije kod izjednačavanja s CHF dužnicima.

U svezi s time ukazuje se da je Vrhovni sud u rješenju Gos 1/2019 od 04. ožujka 2020. u obrazloženju razloga da bi prema tome sporazum o konverziji bio valjan i proizvodio pravne učinke, “sve pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK (…) u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.”

Radi se o jednom od razloga nezakonitosti i ništetnosti konverzije (uz što je prethodno konverzija ništetna uslijed ništetnosti izlaznih parametara iz kredita denominiranih u valutu CHF), u svezi s čime je po uputi Vrhovnog suda iz rješenja Gos 1/2019 od strane npr. prvostupanjskoga suda u Pazinu o traženju dokumentacije izlaznih parametara simuliranog EUR kredita kako slijedi: povijesni pregled općih uvjeta kreditiranja EUR kredita koji je korišten kod konverzije, povijesni pregled odluka o kamatnim stopama, individualan pojedinačan Ugovor o kreditu s izvornim korisnikom kredita EUR.

Kada se sagleda primijenjena kamata iz EUR kredita u “izračunu konverzije te otplatnom planu EUR kredita” proizlazi da je u konverziji iz EUR kredita primijenjena ništetna kamata i to do 30. 9. 2015. koji je dan obračuna, kako se ništetno jednostrano određivala u izvornom EUR ugovoru, a od 30. 9. 2015. jednostavno fiksirana, za ukupno razdoblje otplate kredita.

Iako da je na identičan način kao prethodno navedeno ona trebala biti vezana uz EURIBOR + fiksni dio kamatne marže takvim bi matematičkim prikazom bilo jasno vidljivo koliko bi zaista uslijed pada EURIBOR-a ona trebala iznositi, a da se odredila uz egzaktne parametre i metode izračuna (npr. EURIBOR 2021. ima negativnu vrijednost, pa je jasna razlika te vrijednosti u odnosu na njezin vrhunac od 5,49%).

Zaključno, ugovori o kreditu koji sadržavaju nepoštenu odredbu o kamati imaju se utvrditi ništetnim neovisno o valuti kredita, neovisno o svojstvu korisnika kredita. Isto se odnosi i na konvertirane kredite, s obzirom na to da se radi o konverziji izvorno ništetnog kredita denominiranog u valuti CHF uz jednostrano mijenjanje kamatne stope Odlukom banke u drugi ponovno izvorno ništetan EUR ugovor, u kojemu je kamatna stopa određena ništetno, na način da se mijenja jednostranom Odlukom Banke, piše na iusinfo.hr odvjetnica Marina Cvitko Tomić.

___________________________________________

^ 1 Abanca Corporación Bancaria i Bankia, C-70/17 i C-179/17

^ 2 IW, RW v. Bank BPH SA, C -19/20 ; Banca B., C-269/19

^ 3 Banco Santander i Escobedo Cortés, C-96/16 i C-94/17

^ 4 Dziubak, C-260/18

Najnovije

Još iz rubrike