Disfagija je poremećaj gutanja, a može biti potpun ili djelomičan i na različitim razinama. Prof. dr.sc. Zdravka Poljaković, dr.med, objašnjava kako je gutanje funkcija koju ljudi uglavnom shvaćaju kao sasvim normalnu pa čak i na razini podsvijesti.
– Treba znati da je to vrlo kompleksna funkcija u kojoj sudjeluje mozak i moždana kora, više desetaka mišića i nekoliko moždanih živaca, sve to skupa treba uskladiti i biti koordinirano. Disfagija je, upravo zbog te kompleksnosti, vrlo čest poremećaj, kaže.
Kada govorimo o neurološkim bolestima vrlo često dominiraju neki drugi, naizgled teži simptomi, te se ponekad poremećaj gutanja zanemaruje. No, Poljaković kaže kako je dijagnozu jednostavno postaviti.
– Testiranje nije posebno komplicirano i ne zahtijeva posebnu dijagnostiku pomoću različitih uređaja, potrebno nam je naših deset prstiju i malo vode, pri čemu možemo ispitati faze gutanja. Onaj prvi korak je sasvim sigurno pitanje kliničara koji razmišlja o tome je li osoba ima poremećaj gutanja, kaže Poljaković.
– Prvi korak je dijagnostika gdje se vidi koliko je disfagija uznapredovala i koji stupanj disfagije je prisutan. Sukladno tome odlučujemo kako ćemo hraniti bolesnika, ako je taj akt gutanja jako oštećen onda se pacijentima postavlja nazogastrična sonda; ako smatramo da će se duže hraniti na taj način onda se može postaviti i perkutana endoskopska gastrostoma da ih hranimo direktno u želudac. No ipak, većina pacijenata se hrani jednom dijetom promijenjene konzistencije, što znači da se hrana i tekućine daju u ugušćenom obliku, moramo postići određeni stupanj gustoće za svakog bolesnika i pri tome surađujemo i s logopedima, koji određuju koji stupanj gustoće hrane je pojedinom pacijentu potreban, objašnjava nutricionistica prof. dr. sc. Darija Vranešić Bender.
Mag. log. Kornelija Berečić ističe kako je uloga logopeda da potvrdi ili opovrgne ima li pacijent disfagiju, odnosno da ju dijagnosticira i utvrdi na kojoj razini je gutanje poremećeno, odredi koje su rehabilitacijske mogućnosti i na koji način će se pacijent hraniti.
Jedan dio poremećaja nastaje i prirodnim starenjem – postoje statistike koje kažu kako će svaka peta osoba iznad 65. godine imati određeni poremećaj gutanja. S druge strane, uzrok mogu biti i bolesti koje oštećuju mozak, primjerice moždani udar, degenerativne bolesti poput Parkinsonove bolesti ili poremećaji na razini samog aparata za gutanje, odnosno mišića i živaca koji sudjeluju u gutanju.
– Od skupina bolesti, na prvom mjestu bih istaknula moždani udar kao glavni uzrok, pa onda sve ostalo, ističe Poljaković.
Disfagiju je moguće izliječiti, no sve ovisi o stupnju poremećaja i uzroku.
– Disfagija je dosta učestala, jako puno osoba ne zna da im se može pomoći i da mogu doći na rehabilitaciju kod logopeda, da oporavak postoji ili da postoji barem neko postizanje zadovoljavajućeg stanja da se opet vrati ta kvaliteta života i uživanje u hrani, kaže Berečić i dodaje kako je u njezinoj ambulanti 50 posto pacijenata oboljelo od disfagije, dok drugih 50 posto otpada na pacijente s jezičnim ili govornim poteškoćama.
Osim tih primarnih, disfagija uzrokuje i niz drugih posljedica.
– Ono što je vodeći problem kod bolesnika s disfagijom je što postoji cijeli niz simptoma ili poremećaja koji su naizgled dominantni, pa koji put zanemarimo gutanje. Ono što je osnovna posljedica je malnutricija, odnosno nedovoljni unos energije i nutrijenata, svega onoga što je našem tijelu potrebno da bi funkcioniralo. Posljedica svega toga može biti produženo bolničko liječenje i loš ishod liječenja – osoba koja je neuhranjena će sasvim sigurno lošije podnijeti bolest nego netko tko je adekvatno uhranjen. Sljedeći problem su komplikacije, od kojih je najčešća aspiracijska pneumonija, odnosno upala pluća koja je posljedica zagrcavanja i ulaska hrane ili tekućine u dišni sustav. Na kraju, postoji nešto na što manje mislimo, a to je gubitak mišićne mase koji uzrokuje nemogućnost fizičke aktivnosti i neadekvatnog oporavka, kaže Poljaković.
Cilj javnozdravstvene kampanje
– Svakome treba zagrljaj, svakome treba gutljaj, koja je pokrenuta u lipnju u suradnji s Hrvatskim neurološkim društvom, je osvijestiti javnost o ovoj bolesti, kaže Poljaković.
– Svijest je gotovo nepostojeća u našoj populaciji, tako da je ideja prvo dati do znanja da tako nešto postoji. Mi smo i ranije radili neka istraživanja u domovima za starije, gdje smo otkrili da ne postoji nikakva svijest o tome, iako smo našli 30 posto slučajeva disfagije u toj populaciji. Definitivno postoji potreba za edukacijom, zato postoji i web stranica disfagija.hr gdje se na jednom mjestu može naučiti o svim postupcima, prehrani, liječenju i rehabilitaciji kod disfagije. Skretanjem pažnje na ovu problematiku svakako možemo pomoći brojnim obiteljima i osobama, zaključuje Bender, piše HRT.
