Prije nekoliko godina vrlo malo se znalo o tom biznisu: Evo kako je susjedna BiH postala vodeći proizvođač i zašto je zbog pohlepe sve propalo

Ilustracija

Ovo je priča koja govori o neodgovornom ponašanju onih koji krše poslovna pravila i etičke kodekse. Upravo tako je Bosna i Hercegovina, zbog dobre zarade postala najveći plantažni proizvođač smilja na svijetu vrlo brzo, a još brže i krahirala, piše portal Klix.ba.

Smilje, u farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji inače znano kao “biljka vječne mladosti” zbog svojih čudesnih sastojaka, a više o njemu za portal Klix govorio predsjednik Odbora za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH Ahmed Džubur.

Riječ je o osobi koja je godinama bila na čelu Agromediteranskog fakulteta u Mostaru i pratila posao sa smiljem na jugu BiH.

Podsjetio je kako Bosna i Hercegovina do prije sedam godina uopće nije znala za plantažnu proizvodnju smilja, izuzimajući jedan mali zasad kod Stoca koji je zapravo vrlo simbolične površine.

“Ljudi su brali smilje iz prirodnih populacija i prodavali ga po niskim cijenama da bi se ono kasnije uglavnom destiliralo”, podsjetio je Ahmed Džubur.

Sve se promijenilo prije nekoliko godina kada je u Francuskoj krenula ekspanzija proizvodnje produkata na bazi smilja. Upravo ona je dovela do nagle potražnje za ovom biljkom na globalnoj razini. Mnogi su to vidjeli kao dobru priliku za zaradu, a u cijeloj priči posebno su se istaknuli Hercegovci.

“Tada je u Hercegovini počela plantažna proizvodnja, pa su za nekoliko godina površine pod smiljem postale tolike da je Bosna i Hercegovina bila globalno najveći plantažni proizvođač smilja na svijetu”, kazao je Džubur.

U tom trenutku cijena smilja se penjala i do 5.20 KM po kilogramu svježe mase, što je bila izuzetno dobra zarada. S obzirom na to da je cijena jedne litre ulja na tržištu bila iznad 3000 eura, masovno su se počele otvarati destilerije u Hercegovini.

Euforija oko smilja je vladala u Hrvatskoj, Crnoj Gori i djelomično u Albaniji jer je u svim ovim zemljama došlo do naglog povećanja površina pod smiljem.

“U to vrijeme farmaceutska i kozmetička svjetska industrija, kao i sve druge branše, prave globalne sajmove, prije svega sajmove eteričnih ulja, gdje se pojavljuju najznačajniji proizvođači i ponuđači i, naravno, oni koji trebaju otkupiti ta ulja. A na sajmu u njemačkom gradu Essenu pojavio se najveći broj ponuđača iz ovih krajeva”, kaže Džubur.

Ogroman broj ljudi je tada ušao u posao sa smiljem, pojasnio je Džubur, tako da su stotine i tisuće hektara do tada potpuno neobrađenog zemljišta, klasičnog krša i kamenjara pretvorili u plodna zemljišta korištenjem traktora i velikih freza s više od 300 konjskih snaga i proizvodilo se smilje. Ali, naglašava Džubur, tako da se nije radilo niti se u nekim slučajevima željelo uvažiti da to smilje, odnosno njegovo eterično ulje, mora biti ekološki potpuno čisto.

“Ljudi su u borbi protiv bolesti i štetočina koristili kemijska sredstva koja u sebi imaju svega, od rezidua, teških metala, pesticida i svega što se kod proizvedenog eteričnog ulja nije moglo sakriti. Sofisticirane kemijske analize, koje su rađene u Institutu u Beogradu, pokazivale su da je hercegovačko ulje u brojnim slučajevima potpuno nepodobno za upotrebu, ne samo za farmaceutske nego i kozmetičke svrhe. Onda se od euforije, kad je ulje prodavano za više od 3000 eura, došlo u situaciju da je cijena ulja pala praktički na 400 eura”, pojasnio je.

Ipak, valja imati na umu kako se destiliranje radi dva puta godišnje i da se za proizvodnju jedne litre ulja potroši sirovina, energije i drugih resursa gotovo koliko se na kraju naplati. Zarada od smilja je ubrzo postala minimalna, točnije rečeno, nije ni postojala.

Mnogi ljudi koji su se bavili smiljem su koristili nedopustiva sredstva da ostvare zaradu od smilja, ali njihov posao je propao. Nisu brojni bili spremni proizvesti ekološki i organski prihvatljivo ulje.

Džubur tvrdi kako su neki proizvođači sadnice smilja, kad im dođu bolesti i štetočine ili kada im listovi tih zeljastih stabljika požute, prskali zelenom bojom, što je dovodilo do ulja katastrofalnog sastava zbog asimilacije.

“Čak je bilo primjera i da se takvo ulje, koje je prodavano na inozemnom tržištu, nerijetko miješalo s jestivim uljem, tako da su međunarodni farmaceutski i kozmetički stručnjaci zaključili da kupovina ulja iz BiH nije pouzdana i da je treba izbjegavati. To je glavni razlog kraha”, pojasnio je Džubur.

Naglašava da i danas kvalitetno eterično ulje drži svoju cijenu. Nažalost, čak i oni koji su sve radili kako treba nisu mogli prodati ulje te su mu spuštali cijenu.

“Danas, prema informacijama s terena, imamo oko 20 posto onih koji su krenuli u taj proces i zadržali se u biznisu sa smiljem, a to su ljudi koji nikada nisu imali problema s kemijskim analizama i koji su sačuvali povjerenje svojih partnera iz inozemstva”, zaključio je.

Hoće li prokockana šansa Hercegovine u ovoj priči biti jedna od lekcija iz kojih ništa nije naučeno ili putokaz da se pravila poštuju, možda će jednom analize pokazati, kao i nesagledive štete koje su, na putu od poslovne euforije do kraha, mnoge zavile u crno, prenosi RTL.

Share This Article