Ozakonjeno lihvarenje mnoge je obitelji u Hrvatskoj zavilo u crno. Među njima našla se i Vesna Milkić. Potkraj devedestih posuđenih 1500 kuna do danas blokira njezin život i imovinu. Dug je odavno podmirila, ali sud već 20 godina ne ispravlja nepravdu – nego je ponovno vraća na početak.
– Mislila sam da kad odem u mirovinu da ću biti u miru, ispada da sam u penziji, ali da mira ni u svojoj mirovini nemam, kaže Vesna. Njezina priča počinje potkraj devedesetih. Mnoge tvrtke, pa i njezina, bit će na koljenima, a radnici pred otkazom. Iskoristit će to kojekakve novoosnovane štedionice koje će velikodušno građanima posuđivati novac. Pokazat će se poslije, počet će pljačka onih koji su u to vrijeme trebali koju kunu da bi preživjeli.
– U siječnju 1998. godine u Zelini se otvorila nekakva poslovnica Štedionice iz Zagreba koji su davali novac samo s osobnom iskaznicom, samo s potpisom ugovora. S obzirom na to da sam ja tada imala problema na radnom mjestu, plaća mi se nije redovno isplaćivala. Imala sam troje djece koje sam školovala u Zagrebu, posudila sam 1500 kuna sa 6 posto kamata mjesečno. Do siječnja 1999. otplatila sam 1450 kuna, znači gotovo cijeli iznos dugovanja, govori Vesna Milkić.
Tek 2000. godine dopisom je s njome kontaktirala Investicijsko-komercijalna štedionica gdje kažu da još nije podmirila svoje dugovanje te da se javi u poslovnicu. Otišla je u i osobno razgovarala s odgovornom osobom, predočila sve uplatnice. Rekao joj je da je ostalo nekih 40-ak kuna duga i da je problem riješen. Uplatila je tada, ne 40 nego 100 kuna i mislila da je ta priča završila. Ali ona je tada tek počinjala.
U svibnju 2000. godine dobila je novu opomenu, ali je apsurd u tome da ta opomena dolazi na njezinu adresu, ali ne i na njezino prezime. Faksirala je ponovno sve svoje uplate u poslovnicu i dobila odgovor kako se oni ispričavaju, da je došlo do zabune. Kažu – javit će se kad proknjiže sve njezine uplate. U siječnju 2001. Vesna je dobila obavijest od Općinskog suda u Zelini – rješenje o ovrsi na plaću. Dva puta su joj s računa skinuli 590 i jedan put 350 kuna.
Zašto i kako ovrha – nije znala, ali i to je platila. I opet mislila da je svemu kraj. Da može biti mirna. A onda šok. Dobila je otkaz, a sud je 2006. obavještava da je pokrenuta ovrha na cjelokupnoj njezinoj imovini. Po njezinoj tadašnja je vrijednost imovine bila oko 2 mijijuna kuna, a glavnica za koju su je teretili bila je 6480 kuna.
Tek tada je Vesna Milkić shvatila da još mnogo toga u ovoj priči nije u redu. I da nije bilo u redu od početka. Njezine uplate Fini nisu, kaže – knjižene u knjigovodstvu Štedionice. Odlučila je sve prijaviti DORH-u, ali je od njih dobila rješenje da se je slučaj u zastari, jer je prošlo tri godine.
– Međutim, u odgovoru striktno stoji da se radi o lihvarskoj kamati što predstavlja kazneno djelo. Prema čl. Kaznenog zakona ovrha se ne može provoditi na temelju takvog ugovora i oni su mi savjetovali da dignem tužbu za ništetnost ugovora. To sam i napravila 2009. i sutkinja presuđuje u moju korist, odnosno donosi odluku da je ugovor djelomično ništetan što se tiče kamate, jer je takva kamata nesumnjivo lihvarska. I to potrđuje i Županijski sud u Zagrebu, dodaje Vesna.
– Na moje dvije nekretnine, dvije parcele zemlje još stoji ovrha. Ovršni postupak miruje čak i nakon što je sutkinja donijela odluku da je riječ o lihvarskoj kamati i da je ugovor djelomično ništetan. To automatski po zakonu znači da se ovrha se ne može provoditi. Međutim, ne događa se ništa, predmet miruje do 2014., nastavlja Vesna koja je nekoliko puta slala požurnice na sud u Zelini. Angažirala je i stručnaka, platila vještačenje da se točno izračuna koliko je točno dužna na ime onih 50-ak kuna koje nije platila na vrijeme. On je izračunao da dug iznosi 982 kune. Sutkinja tada određuje da štedionica dostavi točan obračun potraživanja.
Štedionica ostaje pri svome, svaki put dodaje nove brojeve. Ne priznaje lihvarske kamate ni ništetnost ugovora. Vesna ulaže žalbu.
– Tri i pol godine predmet stoji, ništa se ne događa. Ja više nisam mogla sve to trpjeti. Poslala sam uz pomoć odvjetnika zahtjev za zaštitu suđenja u razumnom roku, tad je sve trajalo 17 godina. I tu predsjednica suda sutkinji koja radi na predmetu daje u zadatak da presudu donese u roku od 9 mjeseci. Nekoliko dana prije isteka tog roka sutkinja više nije mogla izbjegavati – donosi odluku da se ovršni postupak obustavlja i ukidaju sve provedene ovršne radnje iz razloga što Štedionica uporno ne želi dostaviti točan obračun potraživanja prema meni, prepričava Vesna.
– Prije nekoliko dana dolazi presuda da se postupak ponavlja budući da nema dokaza da sam dugovanje podmirila iako imam uplatnice koje Štedionica nije knjižila. I sad vi meni recite kako dalje, očajna je Vesna. Ponavlja kako je preslike uplatnica više puta položila na sudu i vjeruje da su one i dalje u u spisu.
– Čeka se, što se čeka, tko će to suditi? Ja ne znam. Ja samo znam da sam na rubu živčanog sloma od svega toga. Napominjem, nikom nisam dužna – sve svoje dugove sam riješila. Spremna sam na nagodbu. Spremna sam platiti ono što mi je izračunala financijska vještakinja samo da se riješim lihvarenja. To sam spremna dati, ali lihvariti se ne dam po cijenu života. Ja sam spremna do Strasbourga ići s ovim predmetom pa neka se vidi kako radi pravosuđe u Hrvatskoj, naglašava.
Što oni hoće, da im bubreg izvadim?
Zbog 1500 kuna, vraćenih i preplaćenih, 21 godinu Vesna Milkić vuče se po sudovima. Štedionica koja je osuđivana za privredni prijestup, kojoj je zabranjen rad i dalje, uz blagoslov naših sudova, blokira Vesninu imovinu, piše HRT.
– Neće me lihvariti dok sam živa. Utječe naravno psihički i na supruga i na djecu i na sve okolo. Svima nam pada mrak na oči kad poštar potrubi ispred ograde i nosi plave kuverte. Što oni hoće, da im bubreg izvadim?, pita Vesna.
