Projekt nazvan ‘Genocide papers’ (‘Transkripti genocida’) koji je pokrenuo Memorijalni centar Srebrenica – Potočari, predstavlja skup pretraživih transkripata sjednica Skupštine srpskog naroda u BiH, kasnije Narodne skupštine Republike Srpske, u periodu od 24. listopada 1991. do 21. veljače 1996. godine.
Riječ je o online platformi kojoj je cilj da istraživačima, znanstvenicima, organizacijama civilnog društva u regiji, medijima, ali i svima zainteresiranima za istraživanje genocida, ratnih zločina i nedavne prošlosti, omogući jednostavan uvid u najvažnije odluke srpskog ratnog rukovodstva u Bosni i Hercegovini.
Pristup platformi trenutno je ograničen, međutim, namjera je autora, da se krug ljudi kojima je dostupna postepeno širi. Transkripti sjednica Narodne skupštine RS-a i ranije su bili dostupni javnosti, međutim, ne u obujmu koji trenutni projekt nudi, niti su sve sjednice bile skupljene na jednom mjestu, te je uvid u njih bio znatno otežan. Oni su korišteni tijekom mnogobrojnih suđenja za ratne zločine na Haškom sudu.
Prednost platforme je jednostavan pristup cjelokupnim sjednicama, koje su pretražive, kako tematski i vremenski tako i po ključnim pojmovima. Ukupno je objavljen sadržaj 57. redovnih i 3. izvanredne sjednice Narodne skupštine Republike Srpske. Osim prijepisa sjednica, dostupni su i originalni transkripti sa sjednica, u slučaju da želite provjeriti preciznost prijepisa originala. Svi dokumenti se mogu skinuti u PDF-u.
Ovom prilikom izdvajamo nekoliko primjera izlaganja odnosno tema rasprava koje su se vodile na sjednicama, a koje oslikavaju atmosferu, razmišljanja, namjere i generalno planove srpskog rukovodstva prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, navodi bosanskohercegovački portal Klix.ba.
Prisjećajući se Lisabonskih pregovora iz 1992. godine Radovan Karadžić je na 49. sjednici 3. veljače 1995. godine govorio o tome da Srbi nikad nisu htjeli prihvatiti prvi princip Cutileirovog plana da je Bosna i Hercegovina država, osim u slučaju da ona bude konfederacija i da Srbi sami odluče hoće li ustati unutar nje ili se pripojiti Srbiji.
‘Nitko nam ništa drugo nije nudio nego da nestanemo, da poništimo svoju državu, da prihvatimo zajedničku državu s Izetbegovićem, odnosno s muslimanima i Hrvatima i jasno su nam na koktelima i ručkovima rekli to je gospodo zato što mi nećemo da prihvatimo postojanje islamske države u Europi, što će reći da smo mi žrtvovani da ne bi bilo te države nego da bi bila mješovita, što će reći da mi svoje živote i živote naših generacija potrošimo na neutralizaciju islama, a da Europa bude zajednica sretnih kršćanskih naroda dok joj mi čuvamo zidine kao neki opkop neke prlјave vode koji i ne postoji nizašto drugo nego da neutralizira islam. Mi to nismo prihvatili. Netko reče sami smo’, rekao je tom prilikom Karadžić.
Vojo Kuprešanin, zastupnik Narodne skupštine RS-a na 24. sjednici, 8. siječnja 1993., pokazao je u par rečenica kakva atmosfera je vladala ondje.
‘Mi se iz prošlosti spotičemo nekoliko puta oko pojmova. Gospodo, je li muslimanski narod uopće narod? Narod koji je proizveden i nastao Titovom koncepcijom 1974. godine, dobiva takvu jednu poziciju kao Grci u najmanju ruku. Da li da mi taj narod izbacimo kao narod i da kažemo da je to srpski narod muslimanske vjeroispovijesti. Mi smo dobili jednu veliku podvalu. Ta podvala je tu i mi smo njena žrtva. Ili BiH. Ma čija je Bosna i Hercegovina? Ona je od pamtivijeka srpska zemlja. Točno je da su tu Turci bili neko vrijeme – 500 godina. Mi smo istjerali Turke, istjerali smo Austrijance, istjerali smo Nijemce. I opet Bosna nije srpska, već je Bosna muslimanska, nacije ili naroda koji ne postoji. Pa zar opet to nisu srpske gluposti. Pa ako sada radimo tu glupost, mi elementarnu grešku radimo. Kao u osnovnoj školi. A idući skup srpske općine kada bude ja predlažem da muslimanski narod izbacimo kao narod. Ni jedna europska država, ni jedan narod u svijetu ih ne bi priznao. A Bosnu trebamo li maksimalistički. To nije maksimalistički, to je realno, to je povijesno, to je srpska zemlja.”
Predsjedavajući Narodne skupštine Momčilo Krajišnik na 24. sjednici. 8. siječnja 1993. o donošenju zaključaka u kojima se kaže da Bošnjaci nisu narod nego sekta.
‘Dobro, gospodo, možemo se opredijeliti i zauzeti stav, da su Muslimani kao narod komunistička tvorevina. Mi ne prihvaćamo tu umjetnu naciju. Smatramo da su Muslimani sekta, grupacija ili skupina, turske provenijencije’, otvorio je izlaganje Krajišnik, a onda tražio od zastupnika da pristupe glasovanju.
‘Ima li još netko što da doda? Nema. Stavlјam na glasanje sve ove zaklјučke. Tko je za? Ima li netko protiv? Suzdržan? Gospodo, hvala vam usvojili smo zaklјučke jednoglasno.’
Tri mjeseca nakon pada Srebrenice, i provedenog genocida, Radovan Karadžić je na 54. sjednici, 15.-16. listopada 1995. godine govorio da je on sve isplanirao, da je naredio ‘radikalan zadatak’ i da se ne kaje. Tijekom suđenja u Hagu je govorio da nije odgovoran.
‘Ja sam kao vrhovni zapovjednik stao iza plana za Žepu i Srebrenicu, za Srebrenicu uglavnom, Žepa se podrazumijevala. Gospodo, mi bismo izgubili rat da postoji Žepa s 90 tisuća naoružanih muslimana, izgubili bismo rat. Osobno sam nadgledao plan bez znanja GŠ, ni ne krijući nego slučajno nailazeći generala Krstića i savjetovao mu da odmah ide u grad i da proglasi pad Srebrenice, a poslije ćemo se juriti s Turcima po šumama, odobrio sam i bliži zadatak i radikalni zadatak i ne kajem se za to. Nije točno da smo mi zbog toga imali Krajinu, kao sve do tada Hrvatska nije namjeravala napasti Krajinu i napala je zbog Srebrenice, ili zbog toga se svijet nije sažalio nad Srbima’.
Tijekom 55. sjednice Narodne skupštine RS-a, 22. i 23. listopada 1995. godine zastupnicima se obratio general Manojlo Milovanović. Govoreći o Fikretu Abdiću iznio je svoje viđenje Bošnjaka kao naroda.
‘Kada pobjeđujete niste vi zaslužni, kada gubite vi ste krivi. Eto to je taj moj doprinos. Predsjednik Milošević koliko vidim skoro iz svih izlaganja vas je napadao za Abdića i za naš stav Turčin je Turčin. Gospodo, sigurno do sada niste znali, ja sam dva puta zahvaljujući ne politici u RS-u, nego izvan RS-a, gurnut, maltene u zagrljaj Fikretu Abdiću, 16. studenog prošle godine mi je namješten sastanak na Plitvicama o kojem ja nisam imao pojma, izvijestio sam u pisanoj formi odmah i vrhovnog zapovjednika i zapovjednika GŠ.Drugi put mi je to napravljeno 14. veljače na Petrovoj gori, kada sam pozvan radi koordinacije djelovanja, tada Srpskom vojskom Krajine, onda mi je jednostavno rečeno, kada smo završili taj sastanak, gospodine generale čeka vas jedan čovjek koji vas želi vidjeti, ja sam mislio da je to netko od mojih ranijih kolega prijatelja oficira.
Ušao sam u prostoriju u kojoj je sjedio Fikret Abdić, pošto sam se našao zatečen, nisam imao ovlaštenja ni od Vrhovne komande ni od GŠ, da razgovaram s njim, popili smo po mlijeko, to je bio onaj početak, kada su oni imali one početne uspjehe oko Kladuše. Ja sam ga pitao, da bi se izvukao nekako, gospodine predsjedniče, autonomna pokrajina ne može ostati kao samostalna cjelina, vi se morate nekome prikloniti ili RSK, RS ili Hrvatskoj, on je meni tada doslovno rekao ovako. Generale, znate li vi da sam ja trgovac po prirodi, znači predsjedniče ideš tamo tko da više, odgovorio je, možda i tako. I kako tad, tako i sad, ja zastupam tezu, Turčin je Turčin pa makar bio i Fikret Abdić’, naveo je Milovanović, prenosi Jutarnji.
