Gostovanje Sandre Kolak i Budimira Bude Šobata potaknuto je prošlotjednim incidentom u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj u Zagrebu, kada su majka i njezino dijete s autizmom morali napustiti čekaonicu zbog nerazumijevanja i medicinskog osoblja i drugih roditelja. U TNT-u je Šobat najavio skori pokušaj obaranja svog rekordnog držanja daha pod vodom od 24 minute i 11 sekundi, a Kolak je objasnila puno toga o autizmu što javnosti nije poznato.
Sandra Kolak je majka djeteta s autizmom i tajnica Udruge za autizam Zagreb, a Budimir Buda Šobat svjetski je rekorder u ronjenju na dah, inače otac 22-godišnje djevojke s autizmom. Svoj rekord on uskoro planira napasti, pri čemu ističe da prije držanja daha udiše čisti kisik.
“Moje je samo da probam zadržati dah, da probam animirati humanitarce, sponzore, da završim u vijestima za tu djecu”, objasnio je sportaš koji je inače i trener hrvatskih paraolimpijskih sportaša.
Posebno je, kazao je, važno skrenuti pažnju na potrebe ne samo autistične djece, nego sve djece, a onda za nijansu više i sve djece s posebnim potrebama na potresom stradalim područjima:
“Cijelo to područje je preživjelo strahotu. Sva djeca su spavala na hladnom, u kolima, u kontejnerima. Ne bih izdvajao, sva djeca tamo su u jednoj velikoj patnji. Samo bih htio ukazati, ako je stvar nekih prioriteta, da ako autistično dijete dođe prije na red, da će se prije riješiti čekanje i drugima…”
Tu se dolazi, ne toliko do incidenta u bolnici u Klaićevoj, koliko do praktičnom pristupu jednom problemu koji i inače postoji, a riješiti ga je lako, kako je objasnila Kolak:
“Zbog senzornih problema koje osobe s autizmom imaju, njima je čekanje u čekaonici izrazito neugodno, stresno i bolno iskustvo, koje rezultira preopterećenjem nervnog sustava i do neželjenog ponašanja za okolinu.”
Drugim riječima, osobe s autizmom, posebno djeca, stvari doživljavaju drugačije, intenzivnije, dolazi do preopterećenosti nervnog sustava i nakon tko zna koliko čekanja u čekaonici, ne mogu si više pomoći; dijete može skakati, plakati, vikati, u najgorim slučajevima postane autodestruktivno. Stoga iz Udruge za autizam predlažu da se takvoj djeci s roditeljima izađe ususret, da ne moraju čekati na preglede, da se medicinsko osoblje educira i da ima upute da uvažava savjeta roditelja u bolnici.
“Ne treba generalizirati, ovaj slučaj u Klaićevoj se desio kako se desio”, istaknuo je Šobat, “Mi roditelji u Klaićevoj inače imamo predivna iskustva.”
“Ovakve situacije se događaju u cijelom svijetu, pa i u najrazvijenijim dijelovima svijeta”, dodao je i naglasio da samo žele apelirati da se i djecu s autizmom i s drugim posebnim potrebama naprosto pusti da ne čekaju.
” Krenuli smo od djece s autizmom, ali se naše akcije odnose na svu djecu s posebnim potrebama”, kazao je.
Primijetio je, ako se takvoj djeci izađe u susret, svi će brže doći na red. Dalje je objašnjavao:
“Autizam nije bolest, autizam je stanje, ne treba bježati jer to su veoma empatična djeca, a kasnije odrasli ljudi. Nije zarazan, ne događa se cijepljenjem nego je poremećaj takav kakav jest.”
Kolak je pak objasnila:
“Incident u Klaićevoj nije izoliran slučaj, takvi događaji se nama roditeljima djece s poremećajima iz spektra autizma često događaju. Očekivate da je osoblje u bolnici dovoljno educirano i empatično.”
“Pošto sam i sama medicinske struke mogu reći da je jedan od uzorka to što zdravstveno osoblje kroz sustav obrazovanja ne dobije dovoljno informacija što je autizam”, istaknula je nedovoljnu upućenost, nedovoljno znanje.
To nije bolest, definitivno, kazala je, ali je jedan od najtežih neurorazvojnih poremećaja:
“Pošto imam još dvoje djece, mogu reći da je to deset puta zahtjevnije roditeljstvo od običnog.”
Ona je navel ai projekt “Budi aut” Udruge za autizam Zagreb.
“Kroz senzorne projekcije u prostoru pokušavamo zainteresiranoj javnosti običnim ljudima, zaposlenima u školama, policiji, vrtićima, zdravstvenim radnicima prikazati s kakvim se senzornim problemima susreću osobe s autizmom.”
Riječ je, znači, o izlaganju prosječnih ljudi kojima je stalo “osjetiti kako je to živjeti s autizmom” takvim senzoričkim podražajima da odrastao čovjek ili dijete može razumjeti zašto njegov primjerice dijete u školi odjednom počne plakati, zašto stavlja ruke na uši, počne skakati.
“Mislim da će dugoročno taj projekt imati efekta”, kazala je Kolak.
Majka autističnog dječaka u Klaićevoj proživjela dramu: Plakala sam cijelim putem do doma
