Posljednjih godina istraživači su otkrili da pogrešno postavljena empatija može biti loša za vas i druge, što dovodi do apatije te sprječava da pomažete upravo onim ljudima koji to trebaju. Još gore, empatične tendencije ljudi mogu se čak i iskoristiti da bi se njima manipuliralo na agresivan i okrutan način. Pa, ako ne empatiju, što bismo trebali osjećati umjesto toga?
Riječ empatija potječe od njemačke riječi ‘Einfühlung’, nastale krajem 1800-ih, što bi se moglo prevesti kao ‘osjećaj’. Neki empatiju vide kao sposobnost čitanja svojih bližnjih ili jednostavno kao osjećaj povezanosti s ljudima, dok drugi empatiju više gledaju s moralne strane, pokazujući brigu o drugim ljudima. Čak se i istraživači koji to proučavaju, ne slažu s tim.
Većina ljudi empatiju doživljava kada razumiju ono što drugi ljudi prolaze i kada pokažu zabrinutost radi toga.
Paul Bloom, psiholog sa sveučilišta Yale, empatiju definira kao ulazak u nečiji um kako bi se iskusili osjećaji i brige koje osjeća određena osoba. Kada doživimo ili osjetimo da osoba pati, naš zdravi razum reći će nam da pomognemo toj osobi.
Paul je za jedno istraživanje sudionicima ispričao priču o 10-godišnjoj djevojčici Sheri Summers koja ima fatalnu bolest. Liječnici su Sheri stavili na listu čekanja za tretman koji će joj ublažiti bol i potencijalno produžiti život. Nažalost, ona saznaje da joj ostaje još nekoliko tjedana ili mjeseci prije nego umre.
Što biste učinili kada biste imali priliku svrstati je na vrh popisa?
Kad su sudionicima studije predstavili Sherinu (izmišljenu) priču, potičući ih da osjećaju empatiju prema njoj, otprilike tri četvrtine sudionika premjestili su je na vrh popisa kako bi se ranije krenula liječiti.
Ipak, kako Paul ističe, to bi moglo značiti da bi svako drugo dijete iznad nje na popisu moralo čekati još duže, a vrlo moguće je da neka djeca iznad nje čak i više pate.
Ovo je primjer onoga što psiholozi nazivaju ‘efekt identificiranja žrtve’. Mnogo je vjerojatnije da će ljudi otvoriti svoja srca ili pak novčanike kad postoji vidljiva osoba čija bi bol mogla biti ublažena. Dobrotvorna organizacija koja ispriča jednu priču o djetetu koje pati, može osvojiti više donacija u usporedbi s dobrotvornom organizacijom koja se koristi statistikom koja bi opisivala i prikazivala oko 1000 anonimne djece kojoj bi trebala pomoć.
Ovaj učinak također može pomoći objasniti zašto mnoge ljude ne dira smrt stranaca uzrokovanih koronavirusom, ali ih dira to što nemaju toliko slobode koliko su imali prije pandemije.
Ne postoji ništa loše u tome da se javnosti ispriča priča o nekoj određenoj osobi kojoj je potrebna pomoć. Međutim, efekt identificiranja žrtve mogao bi oduzimati dosta novca tamo gdje je on zaista puno više potreban, gdje bi taj novac imao koristi za više ljudi. Naravno, vrlo je teško privući pažnju na probleme koji uopće nemaju identificiranu žrtvu.
Širenje empatije na ljude koje ne poznajemo, na potpune strance, poseban je izazov za ljudski um. Izvorno opisan od strane stoika prije nekoliko tisuća godina, koncept ‘oikeiōsis’ opisuje kako je naša empatija i afinitet prema drugima određena bliskosti s tim osobama. No naša prirodna empatija za naše bližnje i one koji su nama slični može se iskoristiti kako bi izazvala antipatiju prema onima koji nam i nisu toliko slični, ni bliski.
U jednom istraživanju istraživači su studentima ispričali priču o kolegici iz susjedne sobe koja će se natjecati u matematici protiv drugog kolege za novčanu nagradu. Studenti su dobili priliku natjerati tog natjecatelja da pojede jako ljuti umak prije natjecanja kako bi ga mogli omesti. Kako bi empatija prema studentici još više porasla, istraživači su naglasili da ona ima lošije financije, te je većina ljudi dala veću dozu ljutog umaka njenom protivniku.
Isto tako, vođe su također manipulirali prirodne empatije drugih ljudi kako bi opravdali ratne strahote, tvrdeći da će životi milijuna američkih vojnika biti spašeni bacanjem atomskih bombi na Japan.
Iako je zajednička sreća zasigurno vrlo ugodno stanje, dijeljenje patnje ponekad može biti teško.
Istraživanje sugerira kako bismo trebali početi jasnije razlikovati empatiju i njezin očigledni sinonim: ‘suosjećanje’. Ako je empatija uskakanje i šetanje u tuđim cipelama, suosjećanje je osjećaj zabrinutosti zbog patnje i boli druge osobe koji je popraćen motivacijom da se toj osobi pomogne. Ako suosjećate s nekom osobom, vi tada širite dobrotu prema drugima, a ne morate nužno osjećati ono što ta osoba osjeća.
Primjerice, imate odraslu osobu koja tješi dijete koje se prestrašilo malog psa koji laje. Odrasla osoba ne treba osjećati djetetov strah kako bi pomogla. Ta osoba će suosjećati s djetetom, pomoći će mu da njegov strah nestane.
Moguće je potaknuti veće suosjećanje kod ljudi, jednostavnim metodama treninga temeljenim na pažnji, gdje je cilj osjetiti pozitivne i tople misli o drugima bez fokusiranja na slično iskustvo.
Ne trebate uvijek osjećati empatiju, ali ako suosjećate s drugima to će pozitivno utjecati na vaš život i život drugih, piše BBC, prenose 24sata.
