Utorak, 29. prosinca 2020. godine.
Kazaljke na 12.19 sati. Udar. Stravično podrhtavanje koje ne prestaje punih 20 sekundi. Vrisak. Lomljava. Nema više ničega.
Razorni potres magnitude 6,2 stupnja prema Richteru pogodio je Sisačko-moslavačku županiju s epicentrom tri kilometra jugozapadno od grada Petrinje, u naselju Strašnik. Petrinja, Sisak, Glina i okolna naselja pretvoreni su u ruševine. Slike tuge iz sela Majske Poljane, Novo Selo Glinsko, Roviška i drugih obišle su cijeli svijet. Grozomorna 2020. je zapečaćena.
Ovom su potresu prethodila tri velika potresa kraj Petrinje, od kojih je najjači bio magnitude 5,2 stupnja prema Richterovoj ljestvici, i to samo dan ranije, u 6.28 sati. Seizmografi su zabilježili još dva jaka potresa s epicentrom 5 kilometara jugoistočno od Petrinje, u 7.49 i 7.51 sati. Magnitude potresa iznosile su 4,7 i 4,1 prema Richteru. Novinari koji su tad odjurili na teren razgovarali su s ljudima koji su uplašeni i u šoku pokazivali svoje izbrazdane i oštećene kuće, u kojima ih je bilo strah boraviti. Ipak su ostali u njima. Dan kasnije neki od njih više nisu bili živi.
Cijela Hrvatska se ujedinila. Pomoć se sakupila u rekordnom roku i počela je pristizati u razorena područja iz apsolutno svakoga kutka Hrvatske. Međutim, do krova nad glavom bilo je malo teže doći. Kamp-kućice i kontejneri stizali su na kapaljku, i to uglavnom zahvaljujući dobrim ljudima koji su ih donirali. Država je u tome potpuno zakazala. I pet dana nakon potresa bilo je roditelja s malo djecom, među kojima su neka bila i bolesna, koji su spavali u hladnim automobilima kraj ruševina svoje kuće. Grijanje se palilo tek na kratko jer do goriva se ne može samo tako, a i naravno – košta.
Riječ “obnova” ovih dana često se spominje. Ljudi koji i dalje spavaju u autima s pravom ne vjeruju u tu riječ ni najmanje. Vlada je predvidjela 100 milijuna kuna za područja pogođena potresom. Od toga bi 30 milijuna trebalo ići Petrinji, Glini 25. Gradonačelnik Petrinje je ogorčen. Prema njegovu mišljenju, iznos je mizeran.
– U gradu nema niti jedne institucije koja je čitava. Ostali smo bez struje, vode, trese se, cigle padaju. Najviše se bojim da još netko od ljudi ne strada. Dvadeset je godina trebalo da obnovimo grad, a sad moramo srušiti dvije škole, katastar, sud, bivšu poštu, cijeli centar… – rekao je Darinko Dumbović i dodao da će novac vratiti Vladi.
Muke po obnovi tako su tek na pomolu. Međutim, nismo jedini koji moramo proći kroz taj trnovit put nakon prirodne katastrofe. Jedan od možda najpoznatijih u novije vrijeme je potres u talijanskom gradu L’Aquili, u regiji Abruzzo, na sredini “čizme”. Ondje je 6. travnja 2009. godine potres magnitude 6,2 stupnja po Richteru sravnio taj grad sa zemljom. U potresu je poginulo oko 300 ljudi, što ga čini najsmrtonosnijim potresom u Italiji u gotovo 30 godina. Probudio je stanovnike u 3.32 sata u noći.
– Zatrpana sam, potpuno zatrpana. Nalazim se na drugom katu, a stubište više ne postoji. Osjećam jak miris plina, spasite me – gorko plačući preklinjala je žena koja je tad nazvala 112, a snimke se mogu čuti u raznim dokumentarcima o L’Aquili. Spasioci na toj snimci pitaju ženu da im kaže adresu, ali odgovora više nema. Počinje pravi pakao. Ljudi bivaju smješteni u šatorsko naselje, a mnogi napuštaju grad. Svega toga u detalje se sjeća hrvatski inženjer Dario Almesberger (78), Riječanin koji živi u Trstu. Bavi se obnovama nakon potresa, a u posljednjih 20 godina u Italiji je radio na čak pet. U Italiji ga zovu “Il medico dei palazzi” – doktor za palače.
– Moja specijalnost su i dijagnoza i monitoring konstrukcija s kontrolama na objektima bez razaranja, što uključuje ultrazvuk, termografiju, radiografiju, endoskopiju, ustvari sve metode koje su dobro poznate u medicini, u kojoj je pacijent čovjek, a moj je pacijent konstrukcija – zidana, betonska, drvena ili čelična – rekao je Almesberger.
Furlanija je nakon obnove, koja je trajala približno 30 godina, od zaostale regije postala treća najrazvijenija pokrajina u Italiji, poslije Lombardije i Pijemonta. Po njemu se potres u Zagrebu može usporediti s onim u L’Aquili jer su u oba najviše stradale zidane konstrukcije, zgrade te spomenici kulture i crkve. Međutim, priznaje da je po razornosti puno sličniji ovom u Petrinji. Otkrio je kako je tekla obnova talijanskoga grada i koja su njegova predviđanja za obnovu hrvatskih gradova.
– Stambeni objekti i tvorničke hale tamo su odmah sanirani ili srušeni te ponovno sagrađeni prema novim seizmičkim propisima. Obnova još i danas traje. Odvija se polako jer je grad poznato sveučilišno središte s mnogo povijesnih zgrada, za čiju su obnovu potrebni novac i vrsni majstori. Do sada je sanirano 70 posto spomenika kulture, ali sve se na njima radi s originalnim materijalima – rekao je inženjer. Otkrio je revolucionaran način kojim se obnavljala L’Aquila.
– Nakon potresa zgrade su izgradili na seizmičkim amortizerima. Da pojednostavim, zgrade leže na gumenim elementima, tako da, ako udari potres, zgrada je odvojena od temelja i vibracije se ne prenose na nju, pogotovo ne u onolikoj količini kao u vrijeme starog načina gradnje – rekao je Almesberger. Dodao je da je takav način gradnje dugo bio na razini pokusa u laboratoriju, a da je prvi put u praksi izveden upravo kod obnove L’Aquile te se pokazao vrlo funkcionalnim. Nažalost, u Hrvatskoj takvo nešto nije moguće, odmah je dodao inženjer.
– Preveliki su to troškovi. Zgradu treba potpuno srušiti i graditi je ispočetka ako se žele postaviti amortizeri o kojima sam govorio – rekao je.
A koliko će trebati za obnovu u potresu razorenih hrvatskih gradova? Tu nije optimističan.
– Hrvatska je u vrlo teškoj situaciji. Potresi su joj se dogodili u vrijeme pandemije, ekonomske krize, zimi… Potres u L’Aquili ipak je bio u nekom po svemu normalnijem vremenu. Njima je cijeli svijet slao pomoć, čak je, sjećam se, i Obama osobno došao. A unatoč tome, grad ni danas nije obnovljen. To su teške stvari i treba imati strpljenja jer obnova ne ide preko noći.
Smatram da je za uspjeh jako bitno kvalitetno planiranje obnove. U ovoj situaciji politika bi trebala biti jedinstvena i osigurati sredstva za obnovu, a struci prepustiti stručne odluke. Prvo je nužno hitno obnoviti objekte u kojima ljudi rade i javne ustanove kao što su bolnice, škole, tvornice i hoteli… Bitno je da rad, proizvodnja i usluge ne stanu – zaključio je.
Za obnovu je preporučio nove materijale kao što su specijalni malteri, mreže od ugljičnih niti i trake od titana koje mogu znatno ojačati zidane konstrukcije.
Za kraj, prisjetimo se i poljske Varšave. Ona nije stradala u potresu, ali je 1944. u ratu razrušena do temelja… Nakon rata grad je u potpunosti obnovljen. Povijesno središte Varšave uvršteno je na Unescov popis mjesta svjetske baštine u Europi kao jedinstven primjer poslijeratne obnove starog središta koje sadrži primjerke građevina u svim povijesnim razdobljima.
