4.9 C
Zagreb
Naslovnica Život i zabava Volonteri ostali zarobljeni u ruševinama: Nemaš kud, nemreš disati, grede padaju po...

Volonteri ostali zarobljeni u ruševinama: Nemaš kud, nemreš disati, grede padaju po glavi…

U utorak u 12.18 sati, arhitekt Vladimir Ževrnja črčkao je zabilješke u svoj notes. Građevinski inženjeri Sanda Komesar i Dalibor Radonić upisivali su oštećenja u aplikaciju, dok je osamdesetogodišnji starac kuckao po drvenim gredama da vidi „drže“ li se. Dijana Uljarević u dvorištu je pripremala dron za dizanje. Bilo je mirno. Minutu kasnije, zemlja se počela nezadrživo tresti. Potres jačine 6.2 po Richteru pogodio je područje. Krov ih je poklopio. Dijana je u šoku gledala kako se zgrada skroz urušava. S njezinom ekipom unutra.

Četvero volontera, građevinac statičari i arhitekt u utorak su ujutro došli u Petrinju procijeniti sigurnost stambenih zgrada nakon potresa dan ranije. Obišli su tri kuće i nekih desetak minuta prije podneva ušli u četvrtu, na adresi Vladimira Nazora 10. Lijepi objekt iz vremena Austro Ugarske, zaštićen kao spomenik kulture, bio je, složili su se, u sasvim pristojnom stanju. Štoviše, za austrougarsku ljepoticu koja je netom prošla potres jači od 5 po Richteru, u jako dobrom. Ništa nije signaliziralo da bi nešto moglo poći po zlu.

– Bila je to za nas standardna priča, rutina nakon potresa. Prošli smo ju prije devet mjeseci u Zagrebu. Ušli smo u treću kuću, sto godina staru zgradu, načetu ratom vjerojatno. Nikakva senzacija. Tu i tamo puknuti zid, dimnjak, žbuka po podu. Ništa, što već stoput nismo vidjeli. Isuse, kad je to grunulo, majke ti mile. Bilo je to „ajme meni“. I nije stajalo. Odjednom je krenuo krš i lom, sve se srušilo na nas – prepričava nam trenutke potresa, koji je, kaže, trajao dulje no ijedan dotad, Vladimir Ževrnja. A tijekom pentranja po zagrebačkim krovovima u ožujku, zatresli su ih mnogi. Kacige su im, uvjeren je, spasile živu glavu.

Vladimir, Dijana i Dalibor znaju se od djetinjstva. Odrasli su u novozagrebačkom Sigetu, svi troje su upisali građevinu. Vladimir Ževrnja da drugoj se godini prebacio na arhitekturu, ali trojka se kasnije opet profesionalno našla. Skupa su tako bili i u Petrinji.

– Jedino ti je važno gdje ćeš se maknuti, a nemaš kud jer ti se pod ispod nogu miče, grede padaju po glavi, prašina se digla nemreš disati. U trenutku prije potresa, svi smo bili na barem metar jedni od drugih, kad je sve palo i prestalo, bili smo na jednoj hrpi. Između nas su bile grede, ali mogli smo se rukom dotaknuti – priča Vladimir.

On se toga ne sjeća, ali Sanda Komesar kaže da ju je u trenutku rušenja krova, povukao „pod sebe“ i zaštitio.

Slomljenog rebra i s hematom na glavi, smijala se zezanciji kolega.

– To me držalo, inače bi bilo jako teško. Nije bilo panike, straha. Ni bol slomljenog rebra, od smijanja nisam osjetila niti sam znala da mi nešto uopće i jest. Vladimir je rekao da ionako nemamo brige, jer sve kaj je moglo pasti, već je palo na nas. Ne mogu vam opisati kako je to na 6.3 po Richteru biti u zgradi iz Austrougarske, staroj 140 godina… – smije se danas Sanda.

Dok danas, kaže, gledaju fotografije zgrade, snimljene prije drugog, fatalnog potresa, nema baš nikakve naznake da bi se ona mogla tako, do kraja srušiti. No, rizik je, zaključuje, dio njihovog posla kad dolaze utvrditi štetu.

Vladimir i Dalibor su uvjereni da ih je ratno iskustvo naučilo na iznenadne situacije. Dalibor smatra da ih je već vojna obuka naučila ponašanju u kriznim situacijama. Fokusu. Zna to i kao nekoć profesionalni vaterpolist.

– Počelo se tresti i nije stajalo. Počelo se urušavati, srušilo na pod i sam Bog nas je pomazio. Samo razmišljate kako se zaštititi, nema tu filozofskih misli. Letjelo je nešto, srušilo me na pod. Srećom, nije nikoga prignječilo.

Vladimiru je Petrinja dvaput umalo došla glave. On će reći, nek’ se to ne piše, ali i za Domovinskog rata jedan od terena bila je i Petrinja.

Kad se zemlja prestala tresti i nastupila tišina, nakon pola sata otprilike, pokušali su dati nekome do znanja gdje su.

– Prvo nas nije nitko čuo, potom smo nekako uspjeli dozvati ekipu koja je bila pred kućom. Ni trenutka nisu čekali ni dvojili. Alpinisti i vatrogasci, kakvi su to heroji. Alpinisti su se popeli do nas, vatrogasci prepilili nekakve grede da naprave rupe i izvuku nas – kaže Dalibor Radonić. Danas sjedi doma s napuknutim kralješkom i bolnim vratom.

Kad su telefoni u nekom trenutku proradili, u whats app grupu poslali su poruku da su živi i zdravi.

Za Dijanu Uljarević bio je to najljepši trenutak u životu. Nije mogla vjerovati da je ispod srušene zgrade, netko mogao preživjeti. Ona je ostala u dvorištu pripremiti dron.

– Kad je počelo tresti, nisam znala na koju ću stranu. Srećom, nisam krenula prema van, što bi instinktivno bilo logično, jer se cijela zgrada upravo tu urušila. Ostala sam u zatvorenom dvorištu. S jedne strane zgrada s koje padaju cigle, s druge strane padaju komadi žbuke. Vikala sam kao luda, ne bi li me čuli i odgovorili da su živi. Muk koji neću nikad zaboraviti. Mislila sam da nema šanse da su preživjeli. U grupu sam napisala da sam ostala bez tima, da su zatrpani. U nekom trenutku je u grupu stigla poruka da su zatrpani ali dobro. Njih su spašavali preko krova, mene su izvukli vatrogasci preko visokoga zida. Zaključili smo da nam ubuduće trebaju zviždaljke da se javimo u ovakvim situacijama – bila je sretna. Vani ju je čekao drugačiji pakao.

– Bila je tu mrtva djevojčica. Njezina je majka vrištala od boli i pokušavala do nje, morali smo ju držati. Strašno – govori.

U srijedu je na terenu, lakše joj je zaokupiti misli, piše Jutarnji.

Najnovije

Još iz rubrike